Još kao desetogodišnjak, često sam bježao od kuće. Uzeo bih preostali novac za režije iz kuhinjske ladice, nešto kruha i sira i krenuo na cestu. Stopirao sam najčešće kamione i šlepere. Vozili su daleko, a vozači su rado primali stopere, čak i klince kao mene, zbog društva i razgovora. Nije mi se ostajalo u praznoj i hladnoj kući, obavijenoj neobičnom tišinom. Tišinom, koja je natapala zidove i sobe naše kuće na kraju grada. Ne, nisam živio sam, ali kao da jesam.
Moja je majka Anna Rygaloff, poznata kiparica hiperrealističnih skulptura i zaslužna umjetnica svjetskog glasa. Njezina su djela izložena u galerijama Pariza i New Yorka, a ona sama česta je gošća glamuroznih partyja i celebrity časopisa. Ali, mi stanujemo u zabačenom gradiću debele provincije. Umjetnica živi kao samohrana majka, a ljubavnike mijenja svakih mjesec dana. Sugrađani je uglavnom ne viđaju, jer iz kuće rijetko izlazi. Oca nikad nisam upoznao. Majka ga skoro nikad ne spominje, osim kad pijana priča o moćnom Posejdonu, koji ju je silovao u Ateninom hramu. Tad govori, kako sam neželjeno dijete i da nijedno od nas dvoje neće dobro završiti.
U trgovinu idem ja, za sve se brinem ja. Moglo bi se reći, da sam ja bio njezin roditelj, a ne ona moj: ja sam kuhao i pospremao, sam brinuo o školi i zadaćama, pokrivao je dok bi omamljena spavala na kauču u dnevoj sobi. Ja praznim prepune pepeljare, skupljam razbacane prazne boce od alkohola i sklanjam tragove njezinih muškaraca.
Kad si dijete, pretežak je teret brinuti za sebe i nesposobnog roditelja. Zamara briga što jesti, obući, hoće li pijana zaspati s upaljenom cigaretom među prstima. Ali, glavni su razlog mojeg bježanja noćne more i užasne slike koje sanjam. Možda. A možda su te slike stvarne, više ne znam. Znam samo, da kad god pobjegnem, takve snove ne sanjam.
Majka je skoro uvijek zaključana u svom ateljeu. Iako svoje kipove uglavnom radi u bronci, atelje je neobično tih. Ponekad satima stojim pred zaključanim vratima, osluškujući i pogađajući što se unutra dešava. Sve što čujem, tek je povremeno šuštanje, grebanje i zvuk lijevanja rastopljene bronce u kalupe. Dok sam bio manji, privlačila me tajanstvenost stvaranja i majčina nedostupnost, ma što se dešavalo izvan ateljea. Jednom sam plakao pred ateljeom, jer sam kuhajući prouzročio omanji požar. Kroz zaključana vrata podviknula je da ne paničarim i sve polijem vodom iz kupaone. A kad sam sve počistio i pozvao je na večeru, samo je progunđala, da joj jelo ostavim pred ateljeom. Dan poslije, pred vratima sam našao prazne tanjure i papirić s porukom - hvala. Drago mi je da sam sposoban brinuti se za oboje.
Onda bi nakon par dana dobrovoljnog zatočenštva izašla vedra i raspoložena i život bi se nastavljao. Spavala je po danu, a navečer bi čitala i slušala glazbu. Povremeno bi pitala kako je vani. Uvijek bi o gradiću, školi, mojim prijateljima- o životu općenito – govorila kao o nečemu izvanjskom. što je previše ne dotiče. Njezin bi galerist po skulpture dolazio jednom u šest mjeseci, radnici bi ih utovarili, a on je majci ostavljao ispisani ček. Samo bi ga letimice pogledala, kao da joj veliki honorar ne pruža neku posebnu satisfakciju. Ionako je bila najsretnija, kad bi završila skulpturu - namignula bi i veselo pljesnula rukama. –Gotovo!- samo bi lakonski rekla.
Dugo sam mislio, da su moji košmarni snovi jedna neprekinuta noćna mora, ili jezovita stvarnost, pred kojom uzalud zatvaram oči. Nešto toliko užasno, da ga moj um ne može prihvatiti kao realnost. U toj noćnoj mori imam šest godina; ustajem po noći zbog žeđi i tapkajući u mraku idem prema traci svjetla, koja izvire ispod vrata majčine sobe. Noć oko mene crna je poput guste, neprozirne tinte, a uski snop svjetla lebdi u zraku. Vrata su tek pritvorena. Stojim i zurim u unutrašnjost jarko osvijetljene sobe. Majka je gola, zaogrnuta samo grivom prekrasne, kovrčave kose. Kleči pred nagim muškarcem. Njegove su oči zatvorene, a disanje duboko i ravnomjerno. Majka se smiješi, prelazi kosom po grudima uspavanoga. Odjednom kosa oživi, a pramenovi se pretvore u sitne, crne zmije, koje se bore da izađu iz živog klupka. Onda se jedna od njih oslobodi, spuzne na muškarčeve grudi, a zatim hitro nestane u njegovim nosnicama. Ne znam koliko dugo stojim čvrsto zatvorenih očiju i bez glasa pred vratima, bojeći se da ne ispustim dah ili šum, koji bi upozorio majku. Tek kad mi noge utrnu od stajanja, otvorim oči i tada se probudim. U svom sam krevetu, a noge su mi ledene i ukočene. Kao da bole od višesatnog stajanja. Nakon svake noćne more, par sljedećih dana izbjegavao bih kontakt s majkom i odlaske u njezin atelje. Ona to ionako nije primjećivala, sva obuzeta stvaralačkom inspiracijom, ili omamljena alkoholom. Onda bih se noćima trudio ostati budan, sve dok me san ne bi ulovio pred zoru. Budio bih se umoran i iscrpljen od cjelonoćnih dežuranja. Nakon mjesec-dva bih pobjegao, sve dok me ne bi ulovili i vratili kući. Nakon izvjesnog vremena sve bi se ponovilo. Jedino su ti intervali između dva bježanja postajali sve kraći.
Kako sam odrastao, zamjećivao sam da su majčini muškarci sve mlađi. U kući se nisu zadržavali dulje od par dana, a zatim bi nestajali. Majka bi se, nakon svakog od njih, vratila svojim gipsanim odljevima i lijevanju brončanih skulptura. Nisam im prilazio, iako su me fascinirali realistični detalji ljudskih lica, prepunih patnje i bola na izlomljenim figurama i obrisima.
Jednoga sam dana, dok je majka natopljena vodkom ležala na kauču u kuhinji, odlučio provjeriti svoje sumnje. Među alatom pronašao sam dlijeto i pokušao probiti rupu na odljevu u bronci. Nije popuštao, a na udarce nije odzvanjao šuplje, naprotiv. Tupi, potmuli zvuk i težina skulpture pojačalli su moje strahove. Ali sumnja više nije bila dovoljna - morao sam znati! Nijedna od neisporučenih skulptura nije se dala okrznuti ili otvoriti, barem da provirim unutra. Konačno sam odustao i krenuo prema gipsanom odljevu, koji joj je služio kao kalup. Lako sam ga probio dlijetom. Nije bilo mirisa truleži ili raspadanja, niti leša. Tek, kao u ruskoj babuški, u skulpturi u gipsu bila je još jedna, ali u kamenu. A onda mi je sinulo.
Trčao sam kilometrima, prije nego sam se usudio zaustaviti. Razmišljam što da napravim. Nije dovoljno razotkriti je. Treba od iste sudbine spasiti njezine buduće žrtve. Slike noćnih mora iz djetinjstva, kosa koja se pretvara u zmije, kameni odljevi muškaraca, skriveni u brončanim skulpturama... Sve me to podsjetilo priče o trima Gorgonama i jedinoj smrtnici među njima – Meduzi. Pogledom je pretvarala u kamen, a kosa joj je bila od živog zmijskog legla. Baš kao u moje majke.
Ne znam zašto me drže na psihijatriji. Možda ne čitaju antičke legende. Ne znaju priču o Meduzi. Inače me ne bi pitali, zašto sam joj odrubio glavu. Pa da oslobodim svog krilatog brata Pegaza. Da ga zajašem i da odletimo daleko. Možda čak do zvijezda. Do Andromede. Da oslobodimo i nju.
Post je objavljen 16.02.2006. u 00:20 sati.