Marketing
Iza tajnih vrata
Slavko Janevski(1920-2000)
Kako rekoh već prije,ni više ni manje,već balkanski Lord Dunsany!!!Znam,znam,vi nemate pojma
kako zvuči taj lord:)Možda vam ga ovo pomalo dočara...Ovo su kratke crtice iz zbirke
"Iza tajnih vrata"gospodina Slavka Janevskog:
DUBINA SNOVIĐENJA
Sa snom u žilama što ga samo jednom unese u sebe špricom,ču:jedan mu glas šapnu da je mrtav.
Nasmija se.Iako su mu se svake noći javljali mrtvi u nastojanju da ga pridobiju,vjerovaše da
je živ.Namjestio se udobnije u svom kovčegu,pa odlučivši sanjati,sklopi oči.Ležaše u kući
podzemne ulice bez svjetla i bez zelenila.Još uvijek ne bijaše vrijeme za njegovu astralnu
preobrazbu.Bijaše tijelo,ličinka u kovčegu,ne bijaše kao oni što odoše prije njega.Njegovi
su se preci ljuljajući kretali.Ne mogavši zaspati,slušaše njihove uzdahe.Drugi,bez krvnog
srodstva s njim,djelomice astralni,razgrabljivali su njegove vijence i ukrašavali se
voštanim cvijećem.Neki nepribrano postavljahu šahovske figure na nevidljivoj ploči,drugi
pokušavahu vidjeti svoja lica u podzemnoj vodi.Ležaše i ne znaše sanja li svijet u
podzemnoj ulici ili je doista pod zemljom i samo sanja svoj jučerašnji život.
SJENE POVIJESTI
Istraživač čuda putovaše kroz stoljeća.Jednom ga iznenadi proljeće na Belasici gdje godine
1014.bijahu pobjeđene i oslijepljene brsjačke legije jednoga cara.Ratnici ostaviše svoje
oči na bojištu i svatko se s po jednim ugojenim orlom na tjemenu naseli kraj dvaju jezera.
Poslije nepunih deset godina,sjenke poraženih vojnika vratiše se na bojište brati ivanjsko
cvijeće.Sjedeći na okamenjenu grmu,istraživač čuda vidje da negdašnji vojnici i slijepci,
pronalažahu ivanjske mladice i zaticahu ih u očne duplje.Kroz njih,kroz to cvijeće,
gledahu.Samo tako mogoše vidjeti zemlju.Dobrano kasnije,u ovom stoljeću,vječne se sjenke
okupiše na Belasici.S neba padaše snijeg poput prhuti s divovske glave bez ušesa.Led sa
zubima lasice kidaše maglene žile.Ništa joj ne mogoše,rane odmah zarastaše.Sjenkama bijaše
studeno.Nakupiše suha granja i zapališe oganj.Žudjeli su živjeti,a ne biti ledenim uspomenama.
Deset godina poslije,1985.,na Belasici niknuo posljednji ivanjdanski cvijet.Kap rose na
njemu bijaše suzi nalik.Ponovno sjede na okamenjeni panj,onaj koji o sebi ispripovijeda
ovo čekajući nepredvidljivu 1995.,da bi se ponovno prisjetio raslinja sa zjenicama u
pupoljcima.
DRVO MRTVIH
Divovsko je stablo ispucale kore,s koje su umješni čitali imena upokojenih,doticalo
korijenom sva groblja u okolici.Na njegovim su granama rasli crni plodovi.Svaki plod
otkucavaše ravnomjernim ritmom,jer u svakom plodu živješe po jedno srce mrtvih.Živi
posjekoše drvo.Pod beživotnim žilama oborena stabla sklonio se očaj i sazidao crnu kulu
od svojih uspomena.Oko kule,zauzlala se u uzao crna rijeka.Probivši iz srca zemlje
postala je konak crnim labudovima.U kulu se naselila crna vračara.Tugovaše za mrtvima
i žališe žive.Sijedi čovjek iz neke druge kule u dolu bez rijeke i labudova,slušao je
noću tužaljke crne vračare.Stranac živima i daleko od mrtvih,taj je sijedi čovjek
došao vračari koja ga je opčinjavala svakonoćno.
Crna kula imala je vrata na dnu crne rijeke.Sijedi čovjek zaronio je u živu vodu i nije
se više pojavio.Crna se kula,rijeka i labudovi rasplinuli.Samo pokatkad,čuje se s tog
mjesta,noću,pjesma.Pjevaju glasovi,ženski i muški.
Post je objavljen 15.02.2006. u 23:34 sati.