Završim zabavne, nekako prijeđem zajebane, a onda me ovi čije ime ne znam ni prevesti potpuno izbace iz rutine. A baš je bilo zabavno; probudim se, popijem kavu, krenem 10ak minuta prekasno na faks, kod semafora na učiteljskoj skužim da sam zaboravila nešto prijeko potrebno (indeks, sretnu kemijsku, mobitel...), pa se vratim, skupim šta treba, krenem opet tamo gdje sad već debelo kasnim, pukne me fobija da sam zaboravila zaključat sobu (hvala ti, mama, na prijateljskim savjetima!), pa se opet vratim-a vrata su, naravno, zaključana... Kad, na koncu, ipak stignem, bude mi jako neugodno šta kasnim, ali gorčina izazvana neodgovornošću neznatna je u usporedbi sa slašću izazvanom zbog kraćeg prisustva predavanju...
Već se veselim što me doma očekuju mali, zelenokosi gadovi, glupi i ovisni o mojim potezima...
A sad sam zapela na toj odvratnoj metodi kompresije i očajnički žalim što sam ih ikad upoznala. Ne mogu zamjerit tvorcima, njihove su namjere bile zabaviti pučanstvo, ali ovi što ih šire, znaju što nevine očekuje... Ma koje cigarete, kakav alkohol, i droga je mila majka prema ovome! Pokušavam se pomaknuti s mrtve točke, poraditi na društvenom životu, ostavit ih se jednom zauvijek, ali sam zapela...
Ovo pišem s namjerom da spriječite teške psihičke traume kod svoje djece; mene je mama naučila da vrata moraju biti zaključana i pegla ugašena, ali to bih valjda shvatila i sama.
Nije me naučila nešto puno važnije: SAY "NO" TO LEMMINGS!
--lydia
Post je objavljen 15.02.2006. u 20:41 sati.