Na pješačkom prijelazu jučer sam susrela jednu gospođu. Ničim nije odavala da je slijepa. Osim po štapu, koji ja nisam odmah uočila. Nakon susreta sa štapom... pomislih kako je lijep dan i kako je dobro što je gospođa izišla napravit đir po suncu. Al'... onda mi je na pamet palo kako je onome koji ne vidi mrak mrak i kako tamo ni sunce ne dopire... ili... nisam u pravu?!
Zahvalan postaješ tek u trenutku kad se suočiš s onim što bi mogao izgubiti! Ja se jučer zahvalih Gospodinu na mladosti (prethodni post) i očima koje gledaju, čak i onda kad ja ne želim vidjeti!
Post je objavljen 15.02.2006. u 18:47 sati.