Prvo je bio radni vikend.
Subota, 7 blentavih, razmazanih sati (ima vremena i sutra, topli sendviči sa namazom od kajmaka i ajvara, mmm, kupite mi čokoladu, ko će kafu?)
Nedelja, 13 h - 6 nervoznih i 7 puknutnih/naprslih, ali visoko učinkovitih. Tastature su se pušile, a jebo-ga-miš podloge imale tragove kočenja i rupe od habanja.
Sve to da bismo u ponedeljak stigli da odemo da Zagreba, gde se održavao regionalni sastanak firmi među koje spada i naša.
Jeee, ekskurzija. Nas 7, prosek godina ispod 30.
Sekretarica: Jeste poneli važeće pasoše?
Svi u firmi: Jeste poneli pasoše?
Mi, međusobno: Jesmo poneli pasoše?
7 odabranih. Ko astronauti. Neki poneli i sendviče. Sneg pada. Kombi čeka sat vremena, jer se poslovi završavaju u trku.
Carinik: Gde ste se zaputili, kojim razlogom?
Vozač kombija: Ma, idemo na neki seminar u hotel „x” ...
Carinik: Svi idete na seminar?
Vozač: Svi!
Raspoloženje na visini tokom puta. Onda grad. Gužva u saobraćaju. Kasnimo 7 h u polasku, tako da nije bitno, ali ipak.
Hotel ok.
Odemo na mesto zločina. I...tu krene. Party. Šampanj. Losos kanapei, dinje + pršute. Belo vino fantastično, smorila sam katerere (katetere) par puta su vadili flaše iz đubreta da mi pokažu kako se zove, al zapamtiti to ime bio mišn imposibl. Slikanje. DJ muzička regresija od moderne bespolne muzike do trashy 80-tih. I muzike sa organima. Slika nas televizija, sakrivamo se.
Napijamo se brzo i lepo. Stepen ludila svakog zamorca je bio različit. Neki su lascivno plesali sa kolegi(ni)cama, drugi su smarali nepoznate kolege i planirali da upadnu u WC nepoznatim direktorima, svi smo se polivali vinom, slučajno.
Otišli do grada u čoporu od oko 20. Zagrebe, probudi se, tek je 2 ujutro! Konobar, šta pijem? Kao da je bila Stella Artois, al ne bih se zaklela...Sećam se jednog finog para sa kojim sam malo prodiskutovala Religiju vs. Ateizam, al ne znam zašto...
Kao kroz maglu se sećam da smo jeli nešto, jer sam platila...sendvič? Da, mislim da je bio sendvič.
U krevetu oko 3.
Prvo buđenje u neko nedefinisano noćno vreme, hotelska plastična čaša, naiskap 3 čaše vode, predosećanje tutnjave jednog od mamurluka-kapitalaca.
Pola 8, umilni koleginicin dreket, USTAJ!
Zombi ustaje. Doručkujemo, idemo šetamo. Sunce sija, Valentinovo je...
Dok sedim, ok je. Kad ustanem, boli.
Meksički restoran u Jurišićevoj je super.
Uspinjača nas je spasila. Malo je kratka vožnja, al da je nije bilo, imali bismo mali nervni slom na štiklama.
Devojke, obavezno nosite štikle kada idete u razgledanje nepoznatog grada. Tako ćete usrećiti ljude oko vas neprestanim zanovetanjem, zahtevanjem i gunđanjem.
(jel to Lov na Zeleni dijamant ili Indijana Džons, kad jedna mačeta reši problem u džungli? Nisam našla mačetu na Kaptolu, a da sam je našla, ne bih seckala samo štikle)
I...bilo mi je super! Svih 20 sati, koliko smo bili tamo!
Od svoja 3 poznata čoveka u tom gradu, uspela sam da vidim 2. Upoznala sam neke fine ‘lege i ‘legice. Kupila pivo. Donela pivo kući.
Ja volim ZG: baš mi je onako, udoban.
Jedva čekam dođem ponovo. Al ne na 20 sati i poslom, već opušteno...
Post je objavljen 15.02.2006. u 15:03 sati.