pozvana sam da tražim ljude
one što govore: "nek svijeta nestane"
iz zrna pjeska da pretvorim žal
predivnu obalu što more prekriva.
pjeva najljepšu pjesmu
rastvara najljepšu sliku
dozvoljava valima da dotaknu ispod
sjemena tog straha.
odzvanja u mojim ušima
zvuk srca same zemlje
njenih očiju žar blijedi, glas je tiši
tih kao tuga
jednak glasu patnje što
pjesnika doziva, da stvara riječima
i sniva snove otuđene.
mirna obala još uvijek me doziva
šumom valova ona se otvara,
pjeva tihim glasom..
gotovo šapat na zlatnom tanjuru.
nisu me učili da grijeh je izmišljen
on za mene postoji
na pragu beskraja , u noći duhova
što lebde nad tobom.
moja vodilja je srce patnika
on zna da nema izlaza.
samo miris me vodi do onog
što vuče sve bliže treptaju
svijetlosti i njene nježnosti.
ona tiješi najdublju prijevaru u samom sebi.
gleda me očima boje bogova
ja ne poznajem takve stranice ove knjige.
i kiša pada.
briše otiske smijeha.
sve je parodija bez publike
da joj poda njenu čar.
Post je objavljen 15.02.2006. u 12:18 sati.