E, kad bi barem klinci znali da je i nama profesorima katkad tlaka ići u školu ...
Negdje tamo početkom faksa najčešća mi je rečenica bila: "Ako ikad budem radila u školi, imate moju dozvolu da me riješite muka puškom ili pištoljem." Razloge za to mislim da ne moram nikome objašnjavati: loše plaće, radno vrijeme neograničeno, nepoštivanje od strane učenika, njihovih roditelja i katkad same radne okoline, napredovanja u poslu nema i td. Mislim, kad realno pogledate, tko bi ikada htio raditi u školi?!? Pa ipak, posao u školi je teško naći. Oni koji dobe posao preko regularnih natječaja su čista egzotika (ili putuju iz Zagreba sat-dva do škole u okolnim mjestima). Ljudi se trgaju da bi našli posao u školi, a tome sigurno nije razlog početnička mizerija ... ovaj ... plaća, niti stresno radno okruženje. Pa zašto onda, pobogu? Zašto?!?
To je jedno od onih pitanja na koje nitko zapravo ne zna odgovor, svi samo pretpostavljaju i daju svoje viđenje stvari. Kao kad pitate: postoje li vanzemaljci? Mogu, dakle, govoriti samo o sebi i svojim stavovima. A već sam napomenula da nisam željela biti profesor. Pa kako sam, onda, završila tu gdje jesam? Odgovor je, naravno, očajnički: iz nužde. No, s vremenom se i ta nužda promijenila u nešto drugo ... Možda je potreba prejaka riječ, ali otprilike opisuje stanje stvari. Katkad mi je tlaka ići u školu (!), ali ... moram, trebam, želim ... volim ...
Profesori su zapravo egomanijaci. Vole što su najpametniji u razredu. Profesori su i tirani u duši. Jako se vole osvećivati ogromnim zadaćama i teškim pitanjima na testovima zbog učeničkog neposluha. No i profesori su samo ljudi. Katkad zaključe ocjenu više nego što je učenik zaslužio (nitko nije pokorniji, mirniji, divniji i umilniji od učenika koji s patničkim pogledom u očima žica ocjenu). Profesori su zapravo mazohisti; svaki se pravi profesor nakon radnog dana osjeća pregažen, ali se sutradan vraća po novu porciju. I tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, godinama, katkada i deseteljećima. I možda su za to zaslužna (kriva?) djeca, možda želja za povratkom djelića djetinjstva, možda potreba za prenošenjem znanja i mudrosti onima koji će to ionako svjesno ili nesvjesno odbaciti, možda želja za ostavljanjem traga, tko to zna ... Jedno je sigurno: neki ljudi čitav svoj život provedu u školi. Sjećam se takvih ljudi iz vlastitih školskih dana. To su bile najsretnije osobe koje sam viđala oko sebe, vrag ih odnio, sve dok ne bi bili prisiljeni otići u penziju ...
U svakom slučaju, dok još tragam za vlastitim odgovorima, povlačim dozvolu za skraćivanje muka. Predobro mi je tu gdje jesam :)
Post je objavljen 15.02.2006. u 10:17 sati.