Vanjskopolitički utjecaj Kube površno bi se mogao označiti jedino prostorom Latinske Amerike, te eventualno prema nekim pokretima i regijama Srednje Amerike poput Castrovog utjecaja na Zapatiste u Meksiku. U Latinskoj Americi utjecaj je (posebno zadnjih godina nakon buma ljevice) već na razini odličnih odnosa predsjednika tih država i mnogobrojnih zajedničkih akcija gospodarskog ili humanitarnog karaktera. No, Kubanski utjecaj tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća sezao je mnogo dalje. Fidel Castro svoj je drugi rat poveo u Angoli. Kako je polovinom sedamdesetih Portugal napustio svoje mnogobrojne Afričke kolonije, u mnogima od njih došlo je do silovitih borbi za prevlast, pa je tako spomenuta Angola u kratkom vremenu imala tri suprotstavljene frakcije koje su se kretale prema osvajanju vlasti. Iako je Angola bila daleka zemlja o kojoj su Kubanci malo znali, Castro nije mogao odbiti poziv kolege revolucionara kojemu prijete Sjedinjene države i apartheidski režim Južne Afrike. 7. studenoga 1975. poslao je dva broda sa po 4000 vojnika, dobro naoružanih, čak i sa tenkovima. Castro se navodno toliko uživio u intervenciju, da je mjesecima "visio" nad zemljovidima Angole i bio upućen u svaki pokret njegovih snaga. Marksistička revolucionarna skupina osvojila je tako vlast u Angoli, a zatim se na krilima pobjede Castrov utjecaj proširio na još nekolicinu Afričkih zemalja. Američki Kongres u strahu od drugog Vijetnama nije se usudio djelovati...
Kasnih sedamdesetih posjećivao je Alžir, Libiju, Somaliju, Južni Jemen, zagovarao antiimperijalističku koaliciju među Afričkim zemljama i smatrao kako je Afrika primjer gdje se izravno iz plemenskog uređenja može pokrenuti socijalizam:
"Često se govori o čovjekovim pravima, ali potrebno je govoriti i o pravima čovječanstva. Zašto bi neki hodali bosi da bi drugi mogli putovati u luksuznim automobilima? Zašto bi neki morali živjeti trideset pet godina da bi drugi živjeli sedamdeset godina? Zašto bi neki bili strašno siromašni da bi drugi mogli biti užasno bogati? Govorim u ime djece u svijetu koja nemaju ni komad kruha. Govorim u ime bolesnih koji nemaju lijekova, u ime onih kojima su zanijekana prava na život i ljudsko dostojanstvo..."
Iako Castro može zvučati isfurano, u jednu ruku situacija se do danas nije promijenila ni za dlaku;
"Kakva je sudbina ovih posljednjih? Da skapavaju od gladi? Da budu vječno siromašni? Kakva je korist od civilizacije? Kakva je onda korist od Ujedinjenih naroda? Kakva je korist od Svijeta? Ne možemo govoriti o miru ako deseci milijuna ljudi umre svake godine od gladi ili neizlječivih bolesti..."
Koliko primjećujem u analizama današnje Kube, glavna kritika koja se može čuti je zgražavanje nad katastrofalnim životnim standardom njezinih stanovnika, pa iako za tako nešto u dobrom dijelu možemo kriviti Castrovu vlast, lijepo je čuti i njegovo mišljenje o svemu:
"Kad pas ide u park da se pomokri, američki ga sateliti promatraju, fotografiraju i dokumentiraju. Sateliti širom svijeta uhode sve što se događa. Naravno, to ih čini vlasnicima komunikacija. Kad bismo telefonski razgovarali s nekom zemljom i govorili ono što se ne smije govoriti preko telefona, bili bismo velike budale. Nema toga vladinog razgovora u ovoj zemlji koji oni ne prisluškuju. Oni prisluškuju sve, zato što blokada nije samo zabrana kupovine i prodaje. Blokada je neumoran progon svake komercijalne djelatnosti koju ova zemlja želi obavljati..."