Danas plačem.
Ne znam točno zašto ni kako je počelo, ali plačem iz sveg srca i iz dubine duše. Plačem onako kako nisam vjerojatno nikad plakala, duboko i patnički. Svaka suza crta krivudavu liniju na mome licu, od oka, uz nos, zastane na jagodici, sklizne niz obraz, ponovno se zaustavi na bradi kako bi se slila niz vrat ili pala u bezdan. Ponekad koja slučajno zaluta na usnice i ja osjetim sol na jeziku.
Jecam tiho već satima, a ponekad mi se izmakne i pokoji dugi tužni uzdah ili nekontrolirani uzvik tuge. Na krevetu do mene, poput našešurenih labudova na dalekom tamnom jezeru moje plahte, leži hrpica otužnih maramica natopljenih nekom od suza, koje sam uspjela uhvatiti prije nego su mi u bujici natopile jastuk.
Obgrlila sam rukama noge i poput neke otužne lopte se skutrila u kut kreveta.
Drhtim, jecam...
Nije to onaj histerični plač, niti onaj naricajući. Ja samo plačem, onako potiho, kako nitko nikada ne bi saznao. I ako tko uđe u sobu, pravit ću se da spavam i ništa mi neće moći reći. Neće me moći sažalno pogledati i pitati što mi je. Neće se kasnije moći došaptavati s nekim drugim kako bi me možda trebalo poslati negdje na promatranje, jer ova moja vječna tuga prevršava mjeru. Ništa mi neće moći, ništa...
U svojoj maloj utvrdi od jastuka i maramica s opkopom od slanih suza, ja sam zauvijek nedodirljiva...
Post je objavljen 14.02.2006. u 20:37 sati.