Marketing
Vjerovati...
Poslije nedjeljne mise ostala sam još malo sjediti u klupi.
Volim kada ne moram nigdje žuriti. Prijateljica je sjela do mene.
Šutimo i gledamo ispred sebe.
Ispričala je kako su se zatvorila jedna vrata na koja je računala.
I ja sam joj ispričala o mojim zatvorenim vratima.
I onda uz osmjeh kažemo kako je sada vrijeme za vjeru, tek sada možemo naučiti vjerovati kada se ne možemo osloniti na ništa ljudsko, kada nema ničega na vidiku. Ničega osim vjere da Bog sve vidi i da nas čuva i da sve ovo dopušta da bi naučili u Njemu imati oslonac u vrijeme valova.
Kao kada učiš plivati tek kada si u vodi, učenje na kopnu,
na suhom se ne računa.
Izlazimo iz crkve, osmjehujemo se zahvalne na takvom daru prijateljstva.
Prelazim cestu na putu kod kuće. Volim udahnuti hladan zrak.
Nekako se srce lakše othrva sjećanjima što gore.
I riječima davno izrečenim ostavljajući tragove, poput duboke brazde.
A opet, te brazde u srcu, možda će ipak uroditi plodom.
I oranice treba dobro preorati, izbrazdati da bi rodile žitom...
svojom prisutnošću napunit ćeš me radosti. Dj 2,28
Post je objavljen 14.02.2006. u 18:21 sati.