(Iako povrijeđen, opraštam Ti)
Ako prođem bez
okreta glave,
orošena čela i
pogleda sjetna.
Ranila si me,
ljubavi moja,
bez razloga.
Nemoj opet
da me boliš,
maglo.
U tebi tražim
jesen.
Proljeće mi oteše
naglo,
pa se putnik i ne
sjeća pjesme,
pjesme i sna što
mu oteše.
Ranila si me,
ljubavi moja,
oduzela mi
pravo na proljeće.
Ponovni zalet
valova,
ostaje zariven
o kamenje.
I neće
trajati povratak
dok se polomljeni
krik galeba
ne stiša.
Jer ranila si me
ljubavi moja,
nepravdom svojom.
Šetam obalom
rastrzan,
omamljen bolom.
I nema broda,
ni svjetionika,
da bih njima
glavu
okrenuo.
Ni tvoga Sunca
nemam!
Ljubavi moja,
ranila si me.
Kapetansku odoru
savijam i
moru
poklanjam.
A Tebi ću ipak,
iako mutnog,
cijelog sebe
pokloniti.
Nije bijes,
nije sjeta,
a ni
muka.
Postala mi je draga
valova buka.
Iako si me
nepravdom ranila,
opraštam ti sve
ljubavi moja.
Napravi od jeseni
proljeće,
od kiše
učini Sunce,
i vrati dugine
preljeve.
Jedino Ti
možeš ponovo
vratiti me
na mjesto
kapetana.
Post je objavljen 14.02.2006. u 07:19 sati.