Blood of my blood
Skin of my skin
A normal human being
Solder and wires
Circuitry
We're far from human beings
He's sick of his skin
It's time to trade it in
A galaxy of emotions
Your soul is what it costs
We walk the same path
No body could get in our way
Dangerously
We passionately never hesitate
Keep the soul
That's control
Now you put in the metal
Biological
Spiritual
Electrical
Digital
S.I.D.
Willing to make the change
Surrender the flesh and bones
Against the grain
Pushing beyond the limits of ourselves
This body is just a cage
You're dead and you're in a grave
We're losing our minds
That's just fine
Living forever
Bleed out my blood
Skin off my skin
Solder the wire
Transformation
Take my body and
Release me from this cage
You can't put a spirit in a grave
Singular Indestructible Droid
Bloody-human-robot
Zamislite, vojska hodajućih zombija, u maršu da osvoje svijet. Sada bi malo preuzeo enš iz one knjige al imam bolju ideju na umu :D. Iz mog bolesnog uma dolazi ovo: Tisuću ljudi ide na predavanja profesora Vulića (mda... MATE VULIĆ, MAAAATE VULIĆ :D, ovoga moj prof iz informatike :D) i slučajno se dogodi da paskal napravi grešku i da se stvori beskonačna petlja i svima usiše mozak. I svi postanemo zombiji :D.
I onda... mah ovo je glupo.
Ispočetka
Zamislite da vam se u glavi non stop vrti jedna te ista slika bez prestanka, stalno jedan film. A vi niste svjesni koliko brzo to ide i koliko ljudi prolazi oko vas. Vi ćete i umrijeti a da nećete osjetiti. Tehnički, vaš je život gotov. E pa onda znajte, računala nemaju život, nemojte ih tući. Ali kakav bi bio robotizirani svijet? Sve se stalno ponavlja, ničeg novoga... Mrtav život, zapravo života nema, monotono sivilo. Takav je i naš život. Ja kad putujem u školu, tj. ne samo ja nego i 50-tak ljudi oko mene, u busu pušimo 45 minuta ne radeći ništa nego putujući. Gubimo vrijeme, i gledam svi onak tresu glavama i izgledaju kao zombiji. ZOMBY NATION, to postajemo. Gubimo vrijeme na ništa, sranje takav svijet.
Vrijeme koje gubim, znači svaki dan po minimalno sat i pol. Dva dana su već 3 sata. 4 dana 6 sati i tako dalje... I onda na kraju života ako to zbrojim... znači izgubio sam stvarno puno od života na ništa. Daj smislite nešto, j****m vam državu. Moram nešto raditi a da mi nije zlo od čitanja u busu.
Neznam što napisati... osim sretno valentinovo.
I da cure... čestitajte i vi muškarcima koji put... jer mi smo u protestu darivanja dok ne dobijemo neki dar!
Post je objavljen 13.02.2006. u 23:17 sati.