Evo sada sjedim pokraj kompjutora, djeca spavaju, svira fina muzika, bas mi je fino. Sve se mislim kako se ovo dogadja nekom drugom, kao da to nije moj zivot.
Svi misle da mi imamo idealan zivot, svi smo zdravi, veseli, nista nam ne fali. Valjda zato se i ne zelim razvesti od muza pedera. Moj muz je pazljiv otac, dobar muz, nije skrt, ne prigovara, ne zajebava, ma idealan samo sto je peder.
Pravu pricu zna nekoliko ljudi. Moja jedna prijateljica, i njegov brat. Za sve ostale mi smo idealna familija.
I kako onda da srusim tu sliku, kako da kazem ljudima, i sebi. Zar mi nije najlakse se praviti kao da mi je muz na sluzbenom putu, i da su to samo njegovi prijatelji a ne jebaci. Da je najbitlnije to sto nas pazi, i nista nam ne fali. Djeca imaju oca, ja muza idealnog.
Neki dan mi se povjeravala jedna prijateljica i kaze mi kako je muz non stop gnjavi i hoce se sexati i po danu i po noci. I kaze ona meni: Potipisala bi se negdje da se ne moram niti jednom vise sexati. Mislim se ja, pa njena zelja meni je stvarnost. Ne gnjavi me nitko niti po noci niti po danu, kada legnem umorna mogu spavati, a ne misliti kako prvo moram nekoga zadovoljiti, pa se onda sav razbudis i nije ti vise do spavanja. A on se samo okrene i spava.
Post je objavljen 13.02.2006. u 23:31 sati.