Sjedila je na krevetu plačući; njene suze manje od kapi kiše, njena tuga neizmjerna.
Ovakve stvari počinju od sitnica; od malih moralnih propusta na koje se nitko ne obazire. Od najmanje trivijalnosti kojoj smo u životu podlegli. Za to nije potreban nekakav usud, ili nad-intelekt koji upravlja našim životima. To se dogodi... a zašto?
Nešto maleno i bezazleno poput maminog upozorenja koje glasi: "Prestani plakati, što će ljudi misliti?" To započinje sve; kao kamenčić koji pokreće lavinu koju sami ne možemo zaustaviti; koje zapravo nismo ni svjesni, a kad shvatimo da se ona uopće događa već nas je samljela. To u nas usađuje nekakvo strahopoštovanje prema tim "drugim ljudima"; nekako u nas usađuje onaj blagi osjećaj koji određuje tok naših misli, tako da svaki puta prođe kroz taj filter - što će drugi ljudi misliti o nečemu što činimo ili namjeravamo činiti.
I ona je govorila da ju nije briga što drugi ljudi o njoj misle; no uhvatila se nemali broj puta u toj zamci koja je tu kuda god pošla, a koja se zove "drugi ljudi".
Slijedeći korak u evoluciji te ideje učinili su opet za nju njeni dragi roditelji. Rečenica je glasila: "Prestani plakati, svi te ljudi gledaju," a dolazila je i u varijaciji: "Prestani plakati, svi se ljudi okreću ovamo." Osobno, preferirala je da ako već plače u javnosti, da je netko (po mogućnosti roditelj) odalami i priprijeti: "Šuti ili ćeš dobiti još jednu!" Ali avaj, više nije dijete! No, u tom slijedećem koraku se već nazire nova ideja; onako nečujno, implicitno ušla je u njenu dušu; a ta je ideja slijedeća - ja sam smetnja drugima; svojom akcijom se namećem u njihove živote i onemogućavam ih u obavljanju njihovih poslova. Moram drugima što manje smetati.
Bila je mala cura sa velikim snom. Bila je ono što zovu buntovni teenager. Odlučila je da je nije briga za tuđa mišljenja. Ostao je samo onaj osjećaj; nekakav sram zbog vlastite individualnosti, zbog toga što čini nešto što drugi ljudi nikada ne bi činili. I svejedno je te stvari činila, iz prkosa onome čemu su je učili, upravo zato jer ih drugi nikad ne bi činili, jer je znala da će drugi misliti da je luda, i željela je da to misle. I ponovo su bila bitna tuđa mišljenja. Ona su zamka iz koje se teško iskobeljati.
No konačno dolazi i dan kada se takav način razmišljanja naplaćuje. Znala je da je to bio onaj dan kada je prvi puta pijana povraćala u WC školjku. Događaj je dirnuo onaj mali "ja" koji je još ostao u njoj, i proždrao ga. Zgadio joj se taj trenutak. Njoj! Ne zato što bi drugi mislili da je to odvratno; ne zato što bi drugi mislili da je to dobro ili zabavno; nego zato što je toga trenutka, gledajući u izriganu WC školjku, vidjela koliko je nisko pala; vidjela je na što se njezin život sveo - u WC školjci završio je sav sadržaj njezina bića, tjelesni i duhovni.
I gotovo je mogla vidjeti na trenutak izgled svoje duše, ali onda, poput puštanja vode u školjku, zatvorila je oči i rekla onoj lažnoj zamjeni za vlastiti ego da je dobro. Drugi to isto čine. Neće je smatrati odvratnom. Bojala se ovaj puta da je takvom ne smatraju, jer je znala da ne bi imala drugog izbora nego složiti se s njima i zgaditi se samoj sebi. Bit će u redu. Ne mora više gledati sebe; ionako nije bitno kakva ona jest. Bitno je samo kakvom je drugi smatraju. Nije bitno kakva ona jest, dok drugi to ne vide. Zato to mora sakriti. Zakopati duboko u sebe i zaboraviti na to. Nitko nikada ne mora znati.
Sjećala se toga dana danas, sjedeći na krevetu kraj nekog tipa s kojim je jučer završila nakon ponovnog pijanstva. On je spavao, a ona je tiho plakala. Plakala je jer više onu gadost nije mogla zadržavati u sebi. Bojala se da će se pokazati. Bojala se što bi drugi ljudi mogli na to reći. Za nju je postojao samo jedan lijek. Na žlici je prokuhala dozu heroina i ubrizgala u venu. Ali ovaj puta doza je bila prevelika.
Bila je mala cura sa velikim snom. Sada je nitko i ništa, mrtva kraj muškarca u rupčagi koju je nekoć nazivala stanom. Krivila je usud za svoj mizeran život, i vračare i prokletstva, i zvijezde i horoskope. Ali nikada nije pomislila da je možda uzrok tomu upravo to što je uvijek bilo bitno što o njoj, i njezinim velikim željama, misle neki mali ljudi.
Post je objavljen 13.02.2006. u 18:12 sati.