Čitatelji moji mili i dragi! Dugo vremena se ne javljah, no napisah već prikladno objašnjenje u vidu mog udesa sa nogom.
Mnogo je vode ispod mosta proteklo od tog vremena. Opisati ću događaje u kratkim crtama.
Evo što se zbilo:
Na rubu samog očaja, odlučih upitati svoga brata Davora i njegova prijatelja Lucijana za savjet glede osvajanja moje osobne Muze. Bili su i više nego bezobrazni.
Uz salve smijeha prvo su mi preporučili da se za početak prestanem kopirati stil Olivera Mlakara (?!?!). Lucijan se još sjetio da zapravo poznaje Danijelu, prijeteljicu Heleninu, jer mu je prva susjeda. Saznati će, kaže, gdje izlaze (ona i Helena) van. I saznao je.
Izlaze u narodnječki klub u blizini. Znao sam! Heleni je drag narodni glazbeni izričaj jednako kao i meni. Na moje likovanje, Davor i Lucijan su se samo čudno pogledali, no mogao bih se zakleti da sam čuo smijeh kada sam izašao iz sobe.
Smislio sam plan!
Nemalo nakon toga u školi sam za velikog odmora zaustavio Helenu. Nakon kraćeg razgovora sklopili smo dogovor (u sebi sam vrištao od sreće, no nadam se da sam se ponio dostojanstveno pred njom).
Nakon mnogih besanih noći, izvrših prvi dio dogovora. Svidio joj se.
Sljedili su dugi dani priprema i uvježbavanja. Ona dva primata su uporno odbijala izaći iz sobe kada god bih uvježbavao svoju točku iako uopće nisu bili od koristi; samo su se valjali od smijeha.
Čitatelji dragi, došao je red da vam obznanim prirodu našeg dogovora. Muza, naime, ima veliku ambiciju postati pjevačica narodnih pjesama (vrlo pohvalno) i ja sam joj, da bih jopj izašao u susret, predložio da napišem i uglazbim za nju pjesmu koju bi ona imala izvesti na školskoj priredbi povodom dana Sv. Valentina u subotu.
Sada ću opisati i taj događaj.
U publici je vladala napetost. Prvi je izašao (na pozornicu) jedan mladić imena Vlado koji je svirao dionicu na harmonici. Uzgred budi rečeno, harmonika izvrsno nadopunjuje zvuk šurli. Nakon toga sam izašao ja. Ljudi u publici su valjda već bili toliko nervozni da su se počeli nekontrolirano, bez ikakva razloga smijati. Za tu sam prigodu zalizao kosu unatrag s kojekakvom pomadom za kosu, pustio sam brkove. Moju garderobu je činila široka bijela košulja s narodnim vezom, crveni lajbek i crne hlače uskuh nogavica.
Sjeo sam na predviđeno mjesto, te primio šurle u ruke. Sve je čekalo samo na Helenu. I uskoro se pojavila u velikom stilu. Na sebi je imala crnu kožnu mini-suknju, crne čizme visokih i tankih potpetica i nekakav oskudan korzet. Nakon burnog pljeska počela je izvedba.
Prvi taktovi na šurlama, kojima se uskoro pridružuje harmonika, a potom i helenin milozvučan glas:
život teče, grize kao zmaj - kuda li ću - u pakao il` raj?
čedna nisam, al poštena da - to je moja filozofija
zabavljam se, glavna ja sam, cijelo selo za me zna
`ko se pita pakao il` raj, nije mene briga - poljubac mi daj!
Nakon toga je uslijedio jedan kratki solo na harmonici:
tuga je velika u srcu mom
ljubavi nema, doživjet ću u duši lom
mlada jesam, al ne još dugo,
kuda si tako teška tugo
vino, loše ili dobro,
nekad votka džus,
bez dobrog momka sve je samo teški blues
Pitao sam se nije li Helena pretjerala u make-upu, no valjda ide u skladu s pjesmom...
kad te gledam, danju, noću
moje srce glasno viče,
tebe hoću
ti me gledaš, al ne vidiš,
za tebe ja sam samo sitiniš
kuda dalje, ne znam jadna,
tvoje sam ljubavi gladna
noći bježe, dan teku
često sjedim i promatram rijeku
u njoj vidim tvoje lice,
pokrivaju ga cvijetne latice
Uslijedio je velik pljesak!
Post je objavljen 13.02.2006. u 10:39 sati.