Ja sam bio ateist.
Naravno, mnogi su mi o Bogu govorili tijekom godina.
Ali, oni su bili primitivni, zatucani, odgojeni da vjeruju u besmislice i nije im bilo pomoći.
S druge strane ja sam bio iz napredne i kulturne obitelji, nisam robovao besmislicama, bio sam iznad njih i stvarno nisam mogao razumjeti kako čak i neki školovani ljudi mogu vjerovati u te gluposti. Zapravo mi ih je bilo žao.
A onda me jednog dana Bog pozvao k sebi i ja sam shvatio neke stvari:
- ja sam bio nadmeni rob besmislicama o ljudskoj samodostatnosti i navodnoj veličini
- Bog to nije uradio odjednom, nego kroz čitav moj život. Dovodio me u različite situacije, izvodio pred mene različite ljude koji su mi na različite načine svjedočili o Bogu
- pojma nemam što je od svega toga bilo učinkovito, ali je zasigurno svatko od njih dao svoj doprinos tome da mi se najzad otvore oći
- shvatio sam da me laž koju sam živio i u koju sam vjerovao učinila užasnom osobom. Bio sam samodostatan, samopravedan, samoživ, ponosan, ohol, goropadan i sebičan. I to sasvim sigurno nije čitav spisak. Iako sam se trudio živjeti pošteno, izbjegavati laž, tragati za Istinom, cjeniti Dobro i prezirati Zlo, bez Boga u mojem životu sve je to bilo gotovo bezvrijedno, a sasvim me sigurno nije moglo spasiti od pravedne Božje osude.
Vidite, Bog je u mojem životu bio izuzetno milostiv: mnogo mi je puta pomagao, mnogo puta učinio da se iz teških situacija izvučem čudesno 'neoštećen', mnogo puta mi je govorio kroz druge ljude i situacije nepogrešivo svjedočeći da On jest, ali ja to nisam bio spreman vidjeti.
Zaista, teško da sam u bilo čemu mogao reći da mi je život bio makar prosjećan, a kamoli loš. Kada sam najzad došao na Alpha tečaj poslušati još jednom što to kršćani smatraju istinom (a to nije bilo prvi put da sam otišao negdje slušati o Bogu), stao sam posve zbunjen i upitao se:
'Što ja radim ovdje? Svi ovi ljudi oko mene imaju probleme koji ih tjeraju da negdje potraže rješenje, pa su tako došli vidjeti ima li ovdje nečega za njih. Neki su imali problema s drogom, neki su pokušali suicid, mnogi imaju probleme u obitelji, sa roditeljima, supružnicima ili djecom, neki možda čak imaju psihičkih problema. Doista, kako sam ja dospio ovdje? Moj život je uredan. Imam posao, dobre roditelje, dobru suprugu, krasnog klinca. Nikada se nisam drogirao, nisam mentalno bolestan, nemam problema ni na poslu ni u obitelji, imam nešto novca, naslijedio sam mali stan, imam i auto... mojem životu ništa ne nedostaje!'
Prizanjem, tako sam se poveselio kako sam ja baš super, a svi ti dragi ljudi oko mene ipak imaju dobar razlog što su ovdje, da sam zaključio kako sam ja tu došao iz čiste, nepatvorene ljubavi za Istinom, kao marljiv i ustrajan tragač koji mora pronaći Istinu ma kakva ona bila i bez obzira kamo sve treba poći da bih je našao.
No, tada sam najednom shvatio koliko sam jadan i glup i koliko zapravo iz dubine duše trebam nešto da ispuni onu stravičnu prazninu u mojem životu koju nikada ničim nisam uspio ispuniti.
Nisu pomagale ni znanost, ni filozofija, ni magija, ni parapsihologija, ni umjetnost, ni hedonizam, ni društvo, ni prijatelji, ni posao... Ništa od svega što sam u životu prošao i upoznavao nije bilo kadro donjeti mir u moje srce... Mislim da sam tek tada stvarno shvatio da ta praznina doista postoji i da je samo Bog, ako On doista jest ono što su me učili, jedini može ispuniti.
I što da kažem? On je to i uradio!
Eto, na kraju ove pisanije želim naznačiti tek sažeti zaključak:
Svaki je čovjek svijet za sebe i do njegovog srca vode mnogi putevi. Možda nismo kadri putovati čitavim putem do njegova srca, ali ako raskrčimo samo dio korova na nebitno koliko malom dijelu puta koji vodi do nečijeg srca, otvorili smo prolaz nekome drugome koga će Bog možda jednoga dana poslati da dovrši započeti posao...
Slava dragome Bogu na tome!
Post je objavljen 13.02.2006. u 00:39 sati.