Mistični brežuljak Glastonbury Tor na jugu Engleske sjecište je močnih podzemnih geomagnetnih tokova. Danas vidljive travnate terase su dio drevnog labirinta od sedam nivoa koji bi podizao energetski nivo potomcima Atlantiđana. Na vrhu Tora je bio kružni hram, a predanja kažu da su ovdje vrata između dvije dimenzije.
...Uglavnom, priča ide ovako: "Sasvim blizu jugozapadnog kraja Engleske, ispod površine mora, leže ostaci otoka Lyonesse. Negdje oko 18000 godina prije nove ere, u doba kada je većina ovdašnje oceanske vode bila dio sjevernih ledenih glečera (tokom posljednjeg ledenog doba), Lyonesse je bio spojen sa Atlantidom. Prolaskom tisuća godina kopno je ustupalo mjesto moru i preživjeli komadi iznad površine mora su nazvani Scilly Isles.
Stanovnici Lyonesse-a su se preselili na jugozapadni kraj Engleske i osnovali svoje "Sveto kraljevstvo Logres". Potomci Atlantiđana su tu živjeli stotinama godina. Bili su poznati po svojim tehnikama geomancije (proučavanje Zemljinih energetskih tokova) čime su ostvarivali svoju harmoničnu vezu sa svemirom. Imajući ogromno tehničko znanje i inžinjerske sposobnosti svojih Atlantskih predaka, oni su formirali zodijake na tlu zapanjujućih dimenzija (Roberts, "Atlantean Tradition in Great Britain").
Najveća takva zemljana skulptura Logres-a se nalazi u kružnoj pedesetokilometarskom okrugu u blizini gradića Glastonbury. Ona je jasno vidljiva (jedino) iz zraka. Dvanaest znakova zodijaka su formirani od brežuljaka, rijeka, puteva, šuma, naslaga zemlje i drugih vodenih tokova. Svaka glava figure zodijaka je okrenuta prema zapadu... prema matičnom kontinentu Atlantidi. Zodijak je tako spretno konstruiran da, u vrijeme kada je izgrađen, voda koju je donosila plima, bi do polovine prekrila zodijački znak ribe...
... Kako su se priče o herojima iz antičkih vremena prenosile kroz stoljeća, dominantne figure prošlosti bi postajale mitski karakteri ili bogovi. Posljednji kralj Atlantide bio je Votan. Milenijumima nakon nestanka Atlantide, Votan je smatran za boga koji je mogao da upravlja prirodnim silama i koji se borio protiv zmajeva (prema mitovima i legendama iz Velsa, Irske i Engleske). Sa dolaskom katoličke crkve u Britaniju počeo je sukob sa poganskim religijama. Sveti Mihajlo se stavlja kao zamjena Votanu. Posvuda se sistematski briše Votanovo ime iz legendi, na temeljima starih hramova se podižu crkve u čast kršćanskog sveca. Nekada su, u čast Votanu, bile obilježene energetski potentne točke u području od 350 km. Dolaskom kršćanstva, na ovim točkama je podignuto deset crkvi koje danas nose ime St. Michael: u Clifton Hampden-u, preko Glastonbury-ja do Land's End-a (Shirley Andrews, "Atlantis, Insights from a Lost Civilization").
Da bi se definitivno uništilo sjećanje na Votana, kršćani su označili drevnog antičkog heroja zlim. Mihajla su okružili dobrim anđelima koji se bori protiv Votana koji je predstavljen u obliku zmaja. Svetac uništava zmaja koji simbolizira đavola. Stotine godina intenzivne kampanje, kipovi i slike crkvenih svetaca koji ubijaju zmajeve i sotone, poslužile su za konačni obračun sa sjećanjem na Atlantidu.
Pitomi zeleni brežuljak nadomak gradića Glastonbury, 220 km zapadno od Londona, zove se jednostavno Tor ("vrh"). Putnici iz daleka su dolazili u ovo mjesto, jer legende kažu da je kralj Artur tu imao svoju utvrdu, da je Isusova sveta krigla ("Holly Grail") tu pohranjena, da je sveti Patrik tu sahranjen, da se tu nalazila prva kršćanska crkva; Tor je bio svetište u doba Kelta i Druida prije 2500 godina i smatran je za vrata prema Svijetu Duhova; Tor je, kako kaže znana povijest, bio svet i u megalitska vremena prije 4000 godina; i, na koncu, labirint Tora je formiran prije 8000 godina, kako kažu neki noviji izvori. Mitovi i legende govore o trokutu koji formiraju Stonehenge, Avebury i Glastonbury Tor. Kameni monumenti na ova tri mjesta su locirali močno svijetsko energetsko čvorište, Planetarnu čakru.
Predanja kažu da je na vrhu Tora nekada bio kameni krug kao i u Stonehenge-u. Iz pisane izjave jednog od lokalnih proroka, sredinom 1970-ih, čitamo slijedeće:
"Tor nije isti danas kao što je nekada bio. Jedan dio na vrhu nedostaje na kome je nekada bio izgrađen hram... kao što su bili Grčki hramovi, samo kružni. Unutar je bio prelijepi mozaik na podu koji je prikazivao zodijačke znakove. Unaokolo je bilo podignuto dvanest bijelih kamenih stupova. Ispod poda se nalazila skrivena odaja sa kružnim plafonom. Sedam čuvara u plavim odorama su neprekidno bdjeli. Park i vodeni izvori su ukrašavali ovo sveto mjesto. Ugodni mirisi su se širili tako da je Tor na svakog posjetioca djelovao ljekovito i smirujuće."
Trideset godina kasnije dolazi do uzbudljivog razvoja. Dvadeset druge veljače 2002. godine arheolozi Nancy i Charles Hollinrake objavljuju da su na vrhu Tora pronašli ostatke temelja koji izgledaju kao kružni antički hram!
Najstarija predanja govore o vilama i vilenjacima kao prvim bićima vezanim za Tor. Doduše, u tim vremenima, vile nisu bile ni nalik na naše današnje predstave o njima. Ova bića su opisivana kao visoka rastom, mladolika izgledom usprkos poodmaklom životnom dobu, i - lijepa ("fairies" odnosno "fair" u prijevodu znači lijep). Vilenjaci su tada povezivani sa određenim zvjezdanim konstelacijama: Plejadama, Sirijusom i Velikim Medvjedom (sedam zvijezda).
(Gle, koje li slučajnosti!? Svi zvjezdani sistemi o kojima pišem u toliko navrata.)
Predanja dalje govore o ovim bićima koja "donose znanje lokalnim ljudima, a posebno o astrologiji i liječenju." Slične mitologije susrećemo širom svijeta.
Tisuće godina su prolazile i sjećanja na ova bića postaju dijelom bajkica. Kelti ova bića personificiraju kroz prirodne sile i životinje. Vremenom, sa pojavom kršćanstva, daje im se negativni predznak, a zatim i osuđuje. Inkvizicija ima vodeću ulogu u suzbijanju narodnih predanja. Neke priče su ipak preživjele. Među njima i one o vilinim brežuljcima koji su bili šuplji. Unutrašnji realm je zvan Avalon (odnosno Annwn). Tako se i za Tor tvrdi da negdje postoji prolaz prema Avalonu, koji je nepoznato i mistično mjesto.
Predanja dalje kažu da postoji opasnost za one koji pokušaju ući u unutrašnjost Tora. Poseban problem je u postojanju razlike u vremenu između dva svijeta. U Avalonu se može izgubiti i skliznuti u prošlost ili budućnost. Srednjovjekovne kronike govore o iskustvima onih koji su, prema vlastitim izjavama, proveli po pola sata u unutrašnjosti Tora da bi, po povratku na površinu, shvatili da su prošla desetljeća u njihovom svijetu. Slijedeća opasnost bila je hrana. Vile su bile ljubazne i nudile su hranu i piće posjetiocima. Ali, oni ljudi koji bi prihvaćali ponudu i uzeli hranu, više ne bi dolazili natrag.
(Naravno, ovdje bi hranu mogli promatrati na simboličnoj razini kao magične moći ili napredno znanje savršenije civilizacije. Jer, tko jednom ovlada tim znanjem ne želi da se vraća na stare načine življenja.)
Kao što nase tijelo ima svoje akupunkturne točke te meridijane koje ih spajaju, tako i naša Planeta ima svoje geomagnetne linije koje spajaju naročito potentne energetske točke.
Atlantiđani su shvatili važnost i ulogu Planete u njihovom dnevnom životu. Geomagnetne linije su koristili za različite forme putovanja i transporta, za prijenos poruka i komunikacije.
Primjer Britanskih drevnih monumenata je naročito važan: antička mjesta su, u kojima se vidi trag napredne Atlantide, povezana putem ovih energetskih linija. A Tor zauzima posebno mjesto, jer se u njemu te energije sastaju, kombiniraju i završavaju. Što se više primiću vrhu tako njihov susret naliči na harmonični svemirski ples koji okončava ujedinjenjem.
(Mapa drevnih energetskih Planetarnih linija se može naći na web site-u: http://www.glastonburytor.org.uk/tor-leymap.html )
Rušenjem antičkih zvjezdarnica i hramova i izgradnjom kršćanskih crkvi, zatire se pravo značenje kamenih objekata na ovim putevima. Desetine novih crkava sa imenima svetog Mihajla i djevice Marije doveli su do toga da ove linije dobijaju ime po njima.
Ali, energetski ples se time nije završio. I danas, kao i proteklih milenijuma, misteriozna svijetla i dalje izranjaju iznad Tora; nekad pojedinačna, nekad u grupi, pojavljujući se i nestajući nepredvidljivo. Ukazuju se pred ljudima u svim bojama, od bijele i crvene do žute i zelene izazivajući interesantan efekat: to više nisu beživotne iskre već svjesna energetska stvorenja.
Gledajući iz zraka, brdašce Tor se doima kao netom donesen na ravnicu Glastonbury-ja. Sliči mi na brod koji se zaglavio u kopnu i samo traži način da ode.
Čitavom njegovom dužinom su travnate terase koje se podižu do sedam nivoa. Počinju na dnu i valovito se kreću ka vrhu Tora. Pažljivim proučavanjem da se zaključiti da je Tor gotovo identičan labirintima pronađenim na antičkim novčićima sa Krete i simboličkim slikama Majke Zemlje kod drevnih američkih Hopi Indijanaca.
Geolozi su jedinstveni u zaključku da Tor nije nastao djelovanjem prirode; terase koje formiraju labirintski put su plod inteligencije (pretpostavljaju da je starosti oko pet tisuća godina, jer se ne usuđuju ići dalje).
Na Kreti je opasni Minotaur bio zatočen u srcu labirinta. Na Toru put preko sedam terasa (koje su simbol sedam zemaljskih, ali i čovjekovih čakri) vodi do središta u kome se svako od nas mora suočiti sa svojom sudbinom: opasnim Minotaurom ili božanskim Ja. Dva i po sata uspona do srca Tora, i sat i po silaska do njegovog podnožja, je ritual podizanja energetskog nivoa kroz koji su prolazili potomci Atlantiđana.
Za obračun sa takvim močnim simbolom Atlantide kao što je Tor, kršćanstvo je osulo paljbu iz oružja najtežeg kalibra. I tvrde:
- Isus Krist je, kao dječak, posjetio Glastonbury Tor sa svojim ujakom Josipom od Arimateje i tamo napravio prvu kršćansku crkvu iznad zemljine površine;
- Nakon Kristovog raspeća, Josip se vratio na Tor, donio svetu kriglu iz koje je Isus pio na "posljednjoj večeri" i u njoj sačuvao Isusovu krv sa raspeća; zakopao je ispod Tora na ulazu u "Podzemni svijet";
- Uskoro je iz zemlje izbio podzemni vodeni izvor crvenkaste boje (zbog Isusove krvi ili zbog jakog prisustva željezne rude?) za koju kažu da donosi vječnu mladost onima koji je piju (čini mi se bliže istini da su Atlantiđani znali za ovaj izvor tisućama godina prije);
- U potragu za "Svetim Gralom" (kriglom) se uključio i "drevni kršćanski kralj" Artur poznat po svom štitu sa velikim križem (u stvarnosti, Artur je ime iz pred-kršćanskih keltskih vremena; još jedan primjer preuzimanja heroja iz narodnih legendi);
- Arturu su se pridružili vitezovi Okruglog stola, njih dvanaest (nažalost, dvanaest je preuzeta simbolika Atlantiđana i dvanaest znakova Zodijaka);
- I da bi priča bila potpuna, Arturu se u njegovim posjetama Toru pridružio (doduše u nekom drugom vremenu) i sveti Patrik, koji je tu provodio mjesece u molitvi i postu, da bi obojica tu bili i pokopani. Drugim riječima, od Tora je napravljeno prvorazredno kršćansko svetilište. (I točka.)
Engleska skulptorica Katharine Maltwood je (nanovo) otkrila postojanje divovskih zemljanih konfiguracija koje predstavljaju znakove Zodijaka. Objavljujući svoju knjigu "The Glastonbury Temple of Star" 1929. godine, detaljno je opisala raspored i konture pojedinih astroloških znakova. Mary Caine, engleska profesorica umjetnosti je, šest desetljeća kasnije, dodala bogatsvo novih detalja u opisu Zodijaka.
I ne samo to. Otkrila je slične zemaljske astrološke konfiguracije pokraj gradića Kingston-na-Temzi (Surrey).
Dvanaest znakova Zodijaka su raspoređeni kružno, u pravilnom nizu: od bika, blizanaca, raka preko lava, djevice i vage... U svojoj veličini mogu biti jasno sagledani samo sa visine od sedam tisuća metara! Obim zodijačkog kruga je oko 50 km!
Koliki je to bio građevinski poduhvat pomicati enormne količine zemlje i graditi umjetna brda, uklapati rijeke, kanale i šume u obrise koje će se moći vidjeti samo sa velikih visina...?
Nakon što su završili sa Projektom Zodijak, Atlantiđani su se upustili u novi: kreirali su svemirsku zvjezdarnicu upotrebom kamenih stojećih blokova. Naravno, mogli su predvidjati sunčeva i mjesečeva pomračenja, raspored pojedinih sazvjezđa...
Mnogi od ovih kamenih blokova su nestali do kraja XIX stoljeća. Kada bi zidovi obližnjih crkvi, krčmi i starih kuća mogli pričati, saznali bi tko ih je sklonio sa Tora, zatim razbio u komade i ugradio u nove objekte.
Ipak, jedan od megalita, zvani "Živi kamen" je i dalje na svom originalnom mjestu, na zapadnoj padini Tora. Postavljen je u smjeru istok-zapad. Postoje izvještaji da se, ako ga se dodirne u zoru ili pred zalazak sunca, može osjetiti blago električno strujanje.
Strujanje koje nam pomaže da ne zaboravimo drevna znanja.