Nemoj pokušati pronaći
dio mene
u kojem skrivam
naše užase.
Molim te dopusti
da slika ugasne
jer nikada
nećemo izbrisati
trenutak zgađena
uma.
Ne gledaj me tako,
još nisam lud
mada ti se čini.
Trivijalnost boli,
ali je neizbježna
kad smo mi
u pitanju.
More još svira
neku melodiju
nezapisana
zavođenja.
Mjesec je povraćao
nad nama,
ti si ljubila
kao naivno dijete,
more te opominjalo,
nisi htjela čuti.
U svemu smo bili
privid i stvarnost
istodobno.
Šala i molitva,
ironija karaktera.
Prazno klimanje glavom
koja ništa nema .
Stihovi otišli u vjetar
bezobrazno se utopiše
potrošeni uludo
jer nikad nećeš shvatiti.
Nek mi oproste pohotu.
Zašto ih nisam čuvao
za bolji trenutak?
Oprosti, molim te
na preteškim mislima.
Drugi put ih neću
ponijeti sa sobom.
Nek ostanu boci,
košu za smeće
ili nekom boljem
trenutku.
Bez nas.
Post je objavljen 12.02.2006. u 23:36 sati.