evo me i večeras!
kod mene uvjek novosti ( kao što sam vam i rekla)... ali ovaj put malo tužnih.. moj dečko javlja da će najvjerojatnije i preostala 3 mjeseca njegove vojske provesti 1000 km udaljen od mene... u pitanju su nekakvi ispiti koje on nije položio i ima još samo jednu šansu ( nadam se da ju neće uništiti). meni je to toliko zabavno zvučalo da sam plakala kao matun 2 sata. i kao da me utješi rekao je da neće ta tri mjeseca dolaziti doma jer mjesec od toga guli stražu, a preostala 2?? nema para.... e sad bih tu trebala nastupiti ja koja bi mu kao, trebala poslati koju kunu (čitaj koju tisuću) da dođe.... i sad tu opet nastaje jedan problem, a to bi bio moj posao kojeg nemam... baš mi ide u životu..
ipak to i ne bi bilo sve u mom nadasve zanimljivom životu...
prije 2 mjeseca sam se posvađala sa svojim tzv. prijateljem... zbog gluposti koja nema veze s vezom ali njemu to očito previše predstavlja jer se u ta dva mjeseca nije udostoio javiti niti jednom... no on je sam rekao da možemo biti prijatelji i da to nema veze ( o tom razlogu neki drugi puta). ipak ja onako uporna osoba koja mora izravnati račune i znati razloge ( koje je nekad, vjerujte mi, bolje ne znati) šaljem mu tri put dnevno poruke u nadi da će mi odgovoriti i reći koji je razlog njegovom nejavljanju no od njega niti traga.... i nije mi prostajalo ništa drugo nego da ga zovnem... što sam dobila? 3 neodgovorena poziva ( čitaj prekinuta)... i tad mi je jednostavno pukao film i u jednu poruku od 160 slova napisala sam mu ...ono što je bolje da ne znate i izbrisala broj njegovog mobitela... no još uvijek se nadam da će se javiti jer ima moj broj, moj mail o moj nick na chatu pa sad po cijele dane visim tamo u nadi... jer kako kažu " nada umire posljednja"...
toliko od mene za većeras
Post je objavljen 12.02.2006. u 18:59 sati.