Pregled posta

~ Mama, tata, Štefica, ja i Valentinovo ~

Štefica je opet žugala da je sama za Valentinovo. Sjedile smo za stolom na Rivi i ona je nosila svoje velike sunčane naočale u stilu 60tih za kojima sam ja toliko žudjela, te je izgledala pomalo kao Jackie Kennedy/Oasis u modernijem izdanju. Uzdahnula sam na njenu primjedbu i podigla obrvu, na što je ona uzvratila također podignutom obrvom ispod šalice čokolade.
-Šta me gledaš?-upitala je bezobrazno.
-Daj, Štefice, glupa si, jebote.
Na to se brzo ispravih:
-Neš ti Valentinova. Đizs.
-Pa nije ni to lako, znaš. Kad te pitaju s kim si, a ti kažeš s nikim.
-Stjasna stvaj, stvajno stjasna stvaj. - rugala sam se ja.

Štefica je na prvi pogled izgledala kao neka snažna cura. Bila je prototip današnjih cura sa MTV-a, Fashion Chanela i kokica iz spotova Maroon 5 i Justina Timberlakea. Mršava, visoka, crnokosa, visokih jagodica i duguljastog lica, malih grudiju i malih guzica te dobro izgrađenih trbušnih mišića. Bila je baš, ono, savršena.
I naravno da su tipovi slinili za njom jer se i oblačila kao da je sišla upravo sa snimanja nekog pop spota, i bila je tako nerealna. A i bila je i pametna, iako ne baš psihički preduboka, šta je u biti bilo odlično za sve one šminkere koji su padali po podu za njom.
Štefica je bila cura koja je vjerovala svima da su dobri, dragi, lijepi i pametni kao u Pokemon svijetu, nigdje nema zla, a tamo gdje ga ima, zlo je glupo i lako savladivo. E, da bar.
Stoga je Štefica redovito bila iskorištavana, unatoč svoj svojoj ljepoti i dobroti, jer tamo gdje ljudi vide dobrotu, polariziraju se na drugu stranu. Ne bih rekla da je bila radodajka, da mi prostite. Mislim, tko bi je malo bolje poznavao, znao bi da u biti želi samo malo prave ljubavi, ne nekog usputnog jebača ili fuck-buddyja.

S druge strane stola, sjedila sam ja. Valentinovo mi je strašno dizalo živce. Toliko su trgovci pretjerali sa tim sranjem da su došli do granice gdje mama kupuje kćeri dar za Valentinovo. Ja, šta sam zauzeta, ne volim Valentinovo. Da, postoji sveti Valentin(o) koji je zaštitnik ljubavnika, znam, i tad je dan kad se slave zaljubljeni, znam, ali neke stvari su stvarno pretjerane.
Živimo u konzumerskom društvu u kojem za svaki mjesec u godini ima nešto šta se mora slavit da se potakne potrošnja i zarada, a drugi mjesec je najzajebaniji. Stoga amo slavit Valentinovo.
Okay, priznajem, kad bih bila sama za Valentinovo, ipak bih htjela bit s nekim. Nekako me podsjećalo na to da sam solo. A sad me podsjeća na to da mrzim kupovati dar jer MORAM.

No, Šteficu moji argumenti o konzumerizmu, marketingu i nedovoljnoj potrošnji u veljači nisu uspjeli uvjeriti da Valentinovo nije tako strašna stvar.
-Jel plačeš kad si sama za Božić?
-Ne.
-E pa onda?
-Pa?
-A ti si kao kršćanka?
-Da.
-E? Zašto onda ne plačeš što nemaš s kim slaviti rođenje Isusa?
-...
-Još jedan izmišljeni blagdan! Daj mi dokument u kojem piše da se rodio 25. 12. i ja ću priznati svoju grešku.
-...
-E pa onda?
-Lako tebi! Ti nisi solo.
-Ja ne kupujem dar.
-Ni ja.
-E pa onda???

Štefica me izludila.


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


Kući su me dočekali moji roditelji. Oni su se dogovarali šta će si kupiti za Valentinovo.
Ne, neće dobit neke seksi ili slatke poklone. Ona će dobiti Play Station 2, on će dobiti tri nove košulje. Lijepo dogovoreno, potpisano i oboje su zadovoljni.
Nazvala sam Šteficu i rekla joj to.
Rekla sam joj da sam se čak i ja dogovorila šta ću kupiti. Ja ću dobit sunčane naočale, on zvučnike.
Svejedno sam nizala argumente uzalud.

Valentinovo ne postoji, na kraju sam joj rekla.
Još se naljutila na mene zbog bogohulja. Sveti Valentin(o) je ipak bio SVET.
Rekla sam joj da se napokon sjetila da je bitan svetac, a ne dan.
Svejedno je nisam uvjerila.
Svašta.

Post je objavljen 12.02.2006. u 16:29 sati.