Hana. Hana. Hana! Skoro pa nemoguće mi se čini da je prošlo godinu dana od našeg zadnjeg normalnog razgovora uživo (iako je i to upitno jer se događao u zahodu) i užasno se sramim što mi je trebalo 15 minuta da je prepoznam. A prepoznala sam je, tako trashy, po načinu na koji sjedi, načinu na koji puši, po pokretima, kako drži glavu, kako drži cigaretu, po prstima... Profesionalna deformacija :) Bivša. O tome više zaista, iskreno i najiskrenije ne razmišljam. Svakako ne na takav način. Pitanje Zagreba, pitanje Akademije, pitanje režije... Postaje nevažno. Kulturologija! Ali da se vratim Hani. Slučajan susret u petak. Danas "informativni razgovor". Previše se toga dogodilo. A opet tako ništa. Zadnji (telefonski) razgovor ljetos. Ja sva sjebana zovem nju da joj se izjadam i da govorim s nekim a ona još sjebanija od mene. Ali volim njen glas. Ali sad je dobro. I ja sam dobro. Mislila sam nositi slike, mislila sam pitati za Gorana i za njenog brata i bebu i za VW ali ništa. Dotakle smo se posla i faxa, ljubavnih veza i problema s istima, tko gdje živi i s kim i kako nam je, evocirale uspomene na vrlo malo stvari i prođe sat i pol. Čudo.
O, pa da, vidjeli smo se i kad je Goran svirao u Harteri kad smo Lara i ja pokušavale nažicat pljugu, srele manijaka dosadnog biciklista (a što će vam trava? a zašto?), ja otvarala pivu ključem (šta ključem??!! Otključava pivu!), uspjela nažicat Gorana dim i odvratni čaj - nikad više - od pelina, Nessa again po 200. put zabrijala sa Šoićem, Goranov bend nam posudio odjeću, Lari super neki sako a meni GG majicu (cura će me ubit!) a bili su da i H i A prekinuti ali nismo baš nešto komunicirali. Da, to je bilo osim mog rođendana. I te Ljubljane prije godinu dana. Loše.
Osim toga: tremor kod pasa može biti posljedica štenećaka. A kod mene?
Htjela sam postaviti jedno opće pitanje ali koje? Whatever.
Post je objavljen 12.02.2006. u 16:05 sati.