Bilo je obično jutro; čak malo običnije od drugih. Bilo je nuklearno doba
i sve je bilo nuklearno. U svom krevetu, u nizu kreveta, u bijegu od smrti,
promišljao sam dan: i danas će biti obilje hrane koju ne želimo, i danas
će nas dražiti istim onim sladilima... Volio sam misao - možda preživjeti.
Želio sam izaći i otputovati u središte atomske eksplozije. Nikako. Zemlja se
spustila za još jedan nivo, i sada postojimo ispod onoga nekoć. Generacije
su se sjećale ovih srozanja. Od bogova nastali su ljudi, od ljudi već nastaju
nova bića. Evolucija uzima zamah.
Post je objavljen 12.02.2006. u 14:18 sati.