Wolfpack - taktika napada njemačkih podmornica
U vojnim izvorima, naziv za taktiku napada njemačkih podmornica tijekom II. Svjetskog rata, rabi se naziv 'Wolfpack Tactics' ili 'Rudel Taktik' koji je izvođen u početku malim brojem podmornica, da bi se kasnije za provedbu rabio veći broj podmornica. Tako se početkom II. Svjetskog rata taktika njemačkih podmornica sastoji od dnevnih pojedinačnih napada u blizini protivničke obale. Njemačke podmornice (U – boot, Unterseeboot) na svojim su ophodnim crtama dočekivale protivničke brodove. Površinski napadi su izbjegavani poradi izuzetno jake pratnje razarača i zrakoplovne zaštite, a podvodni pak napad otežava podvodni električni lokator. Poradi tih izuzetno teških uvjeta napada njemačke podmornice napuštaju obale i odlaze na otvoreno more gdje love spore konvoje površinskih brodova (brzine 7,5 do 9 čvorova). Prvo napadaju pojedinačno, a onda opetuju napad u skupini, prvenstveno su to noćni površinski torpedni napadi. U tim noćnim napadima podmornica bojno djeluje kao torpiljarka pri čemu iskorištava veću brzinu i pokretljivost. Cilj se traži danju i noću, a ako mu se danju ne može približiti, čeka se noć kada podmornica izroni i rabeći površinsku brzinu približi se cilju. Poradi niže platforme i male siluete omogućeno joj je da noću prva zamijeti cilj i utvrdi da li je napad moguć i izvediv. Prosudba elemenata za napad noću je teža jer su ciljevi poput mase nejasnih kontura. Ako se utvrdi da napad s pozicije na kojoj se nalazi nije moguć, podmornica se udaljava van granice optičke vidljivosti i traži povoljnu poziciju za napad. Podmornica će napasti ako se nađe na poziciji povoljnih kursnih kutova (60 do 90 stupnjeva) uz stalan nadzor smjera plovidbe da ne bi došlo do sudara s ciljem napada i to sa što manje udaljenosti poradi izbjegavanja grešaka tijekom zauzimanja elemenata za torpediranje. Nakon napada podmornica ostaje na površini poradi napada na druge ciljeve ili se udaljava od napadnutog cilja površinskom brzinom. Ako se mora izvlačiti, izvlači se prema krmi cilja, a ako je napadnuta od razarača, podmornica brzo zaroni i energično ide u dubinu. Nakon što su Nijemci zauzeli francusku obalu, u postroj (bojnu uporabu) uveli su veći broj podmornica. Tako na jesen 1940. njemačke podmornice prelaze u skupne napade na konvoje. Njemačke podmornice raspoređene su na otvorenom moru na mogućim rutama konvoja i nalaze se u poretku ophodne crte (rastojanje je oko 30 milja, a kasnije je smanjeno na 15 milja). Ispred ophodne crte izbačena je jedna ili dvije podmornice koje zajedno čine podmorničku prethodnicu. Zapovjednik napada nalazi se u početku na jednoj od podmornica, a kasnije je on u zapovjedništvu na obali (Befehlshaber der U-Boote). Podmornica koja bi prva otkrila cilj javlja svima na zajedničkom otvorenom radio-valu: poziciju, kurs, brzinu, vrstu cilja, jačinu i sastav osiguranja cilja i meteorološke podatke. Zapovjedništvo s kopna upućuje skupine podmornica koje su ustrojene u čopore, svaki čopor ima svoje ime, prema pozicijama za napad. Zapovjedi podmornice mogu primiti i pod vodom. Čopor se sastoji od 5 do 8 podmornica, a ponekad i od 20 do 25 podmornica. U zavisnosti od značaja i brojnosti površinskih brodova u konvoju napad provodi i više čopora podmornica, ponekad je to i do 50 podmornica. Tako su od 11. do 20. ožujka 1943 godine napadala tri čopora naziva 'Stürmer' (18 podmornica), 'Dränger' (10 podmornica) i 'Raubgräf' (10 podmornica). Napadi su provedeni na slijedeće konvoje Saveznika: SC – 122 i HX – 229, pri čemu je potopljeno 32 površinska broda (oko 186 000 BRT). Od 28. travnja do 6. svibnja 1943. jugoistočno od Grendlanda napadaju tri čopora naziva 'Star' (16 podmornica), 'Specht' (18 podmornica) i 'Amsel' (11 podmornica). Napadnuti su slijedeći saveznički konvoji: ONS – 5 i SC – 128 pri čemu je potopljeno od 43 površinska broda, 13 prijevoznih brodova, a izgubljeno je 6 podmornica.
Post je objavljen 12.02.2006. u 10:17 sati.