Unazad tjedan dana raspravljalo se o smjeloj akciji danskog uređivača novina da objavi karikature proroka Muhameda.
Žao mi je da se nije objavilo u kojem je to bilo konktekstu jer siguran sam da nisu bez riječi objašnjenja jednostavno stavili 12 karikatura. Poput onih osmrtnica, kao nema se tu što reći, neki ljudi pomrli pa ti čitaj koji.
Karikaturom se nešto želi reći, ona redovito prati neki tekst ili neki sadržaj. Osim onih dnevnih karikatura. Što ove nisu bile...
Urednik je vjerojatno htio reći da mu je puna kapa straha od islamskih terorista koji se pozivaju na vjeru dok prijete i raznose sebe i druge bombama ručne izrade. Jedna od karikatura navodno prikazuje proroka Muhameda koji kaže na konto gore spomenutih bombaša ... "kako je teško kad te vole idioti" ...
Ja sam kršćanin, i mogu zamisliti jednaku karikaturu s Isusom ... gdje se on žali kako je teško kad ga vole idioti. Jasno, nije tu u pitanju ljubav ... Međutim, više volim karikature koje pozivaju na zrelo korištenje nečije vjere na dobrobit svih ljudi. Ali, kako njima izvršiti utjecaj na problematične vjernike?
Druga stvar je pitanje: zašto se ljudi ne boje kršćana koji bi u ime vjere mogli nekome prijetiti ili nauditi? Da se razumijemo, George Bush nije vjernik, i njegovo pozivanje na vjeru (kojeg se ne sjećam, ali dopuštam da je i toga bilo, jer što taj čovjek može reći ...) je posve irelevantno.
Problem, mislim, nije u takvim karikaturama, problem je u glupim karikaturama, one koje žele obezvrijediti svetinju.
Navodno su te karikature, a nisam ih vidio niti sam ih tražio iz čiste kurioznosti, a i iz poštovanja prema iskrenim vjernicima islamske vjeroispovijesti, jednostavno loše napravljene. Viđao sam takve slučajeve. Bitno je šokirati, nije bitno koliko duha ima unutra. Isto rade i oni koji sjeku glave svojim otmičarima. Pobuda je ista, samo što ono nikome ne pada na pamet nazivati umjetnošću ...
I konačno, zašto na mom blogu nećete naći karikature proroka Muhameda? Zato što je to neprimjereno i zato što ja jednostavno ne znam crtati. Nikad nisam znao.
Jednom, doduše, dok sam bio mali, došao je sin obiteljskih prijatelja kod nas i donio je figurice francuskih vojnika iz napoleonskih ratova. Ono što me je oduševilo je njegova sposobnost da ih prenese na papir. Skužio sam geometrijske oblike kojima od to radi, ovakva crta ovdje, druga ondje i eto ti tog vojnika na papiru. Malo pomalo i izvještio sam se crtati francuskog vojnika iz napoleonskih ratova. I to raznih veličina, ali u uvijek istoj pozi. Naravno, uspješnost tih crtarija sam mjerio svojim, dječjim očima. Da nekim čudom sada vidim te crteže u njima bih prepoznao umješnost crtanja karikatura Ice Voljevice. Moji crteži bi međutim bili smješniji, nemaju pratećeg teksta.
Post je objavljen 12.02.2006. u 04:48 sati.