Marketing
London calling 2
Hostel je ujutro bio prohladan i zapušten. Kupaonica u relativno kultiviranom stanju, unatoč tome što je cijeli kat koristio jedinu koja je radila i to drito preko puta naše sobe. Jedna sićušna retardacija me je iritirala sva četiri dana boravka, a izgledala je upravo ovako:
Osvojili su svijet, a nemaju mlaku vodu. Ili vrelu ili ledenu. Pa kako da se umijem? Da nosim vrećicu? Kaj oni napune lavabo pa se onda maču? Bi ja, ali ne i nakon još stotinjak sudionika istog procesa tog jutra. Biram hladnu. Brrr...
I onda iznenađenje za doručak. Dvije šnite tosta, pa neskafe na dnu plastične šolje, pa nema đusa, pa dugo dugo ništa, i onda dvije tegle s pekmezom i margarinom. Jednom članu je, kao što se to i očekivalo, za potvrdu Murphyjevog zakona namazani dio pao na nogavicu.
Nesiti, ali puni elana, grabimo planove i rastrčavamo se po gradu. Za naše, pivskim jetrima satrane organizme, svaki sat hoda bez soka od hmelja je ravan kilometru hopsanja uzbrdo Stipi Božiću, pa tako zastajemo u dućanu kod svakog Pakija u kojem miriši na putnog dućandžiju. Tako nam se omako i francuski uradak pivovare Kronenbourg u bijeloj bočici koji je fino vukao na kajsiju. Dobrano preplašeni engleskom kuhinjom, ubili smo se pilećim krilcima, juhom od klica, te nadasve zanimljivim umacima u restoranu stanovitog og Lee-ja u kineskoj četvrti po prihvatljivoj cijeni - žderi kolko možeš za pet funata. Što smo trebali ponoviti i sutra, ali smo odabrali glupi domaći sendvič sa špekom, dok je Smile jeo svinjetinu s kompotom od jabuke. I puno bolje prošao. A nakon toga - hajd u park,
i to Hyde Park. Na Speakers Corner koji je jedino mjesto u Kraljevini gdje se smije reć sve što želiš a da ne završiš u zatvoru. Pa čak i da je Kraljica ono... I onda mi steraju najseksi ministricu. Nije se valjda? Jooj, trebao sam više pričat! Na putu kroz prekrasan park, vidjeli smo što su kraljevski konji imali za doručak, kao i simboličnu zvijezdu na podu.
Slikamo se i kraj spomenika životinjama poginulim u ratu. Krajnje licemjerno od naroda koji je pobio barem 10 milijuna ljudi tijekom 500-godišnjeg osvajanja na svim kontinentima. Oni dižu spomenik magarcima... Degutantno.
I tako, preko palače, Opatije, Trgova i Zvonika, polukrepani nekako dokoturasmo i do birtije. I opet pub nije bio na razini koju smo očekivali. Živahnije je, zanimljivije i definitivno puno veselije u klubu strojovođa četvrtkom, ali ledeni Guiness ipak nismo mogli odbiti. Jebalo ih 30 kuna. Makar veseli ona djetelina koju ti nacrtaju na vrhu.
Kao ni Fosters. Engleske točene Aleove smo probali noć prije i bilo nam ih je sasvim dovoljno. A taman sam htio smisliti uzrečicu Ale iacta est, kad ono – mućak. Zavalili smo se u sobu oko ponoći i iz ruksaka povadili par pivica za prije spavanja i uz poneko tuširanje – pozaspali. Smile je imao prokleti peh s nesretnom majicom. Ali imali smo srećom rezervnu.
Ne majicu...
Zadnji dan za razgledavanje, i opet turistički maraton i bol u nogama. Iako smo ušli u double decker i bili solo na katu, pa otišli stanicu dalje od Abbey Roada. Kako je Lennon po meni Mozart 20. stoljeća, baš mi je fino bilo dok smo prelazeći prometom prezagušenu zebru marširali kao i Beatlesi nekad davno. Nitko nije skinuo cipele. Ipak je veljača. 
Otišli smo i na Camden po suvenire, gdje su nas začudili prvi bijelci koji rade u Londonu – dva tipa iz securityja. Htjeli smo ih pitati da bismo se htjeli slikati s pravim Englezima, ali na par metara od njih, veći je komentirao manjemu: «Je li bre, jesi video ono lepo dupe?». Spoznaju da u Londonu ipak ima Engleza dokazala je simpatična bakica koja nas je uputila na pravu stranu svijeta pola sata kasnije, kao i hrabrost VV-a da se uslika s drugim bijelcima (treći su bili šljakeri na građevini - Rumunji) drugovima organima. Bobijem i Rudijem.
Prešli smo i Mostove (i pokušali napraviti svoj vlastiti),
vozili se u 130 metara visokom jajetu uz slikanje Temze, panorame i nekih čudnih spodoba,
vidjeli i Trafalgar te žonglirali za pare s iznenađenjem koje je VV držao u ruksaku,
te konačno završili na placu imenom Borrough gdje je prodavač urlao kako želi prodati još par ananasa i otić doma a to svim bakama bilo smiješno, a Stokućica već odprije bio pronašao podatak da postoji trgovina kvalitetnim engleskim flaširanim pivama domaće proizvodnje. Oduševljenje je bilo golemo.
Cijene također, ali je stradalo dvadesetak primjeraka. Vidjeli smo i putokaz za legendu – Peckham,
ali noge su tražile Guin... predah, pa smo u sumrak, konačno se i slikajući nasred trga koji nam je postao ko dom,
doklipsali i do sobe. Tamo smo konačno oslobodili ruksake i izvadili blago pred sebe.
Lagahno smo degustirali poneku (od čega ljepilo rade, majku im zaljepljenu, pola ih nisam uspio otkeljiti. Kakva tragedija za zbirku...), te krenuli prema stanici na kojoj su nas trebale čekati blogerice. Jedna od njih me zamolila da joj ne stavljam sliku na blog. A bila je na svim slikama koje smo ispucali u pubu, pa onda ne mogu ni dočarati sastanak. Uglavnom, kasnile su preko pola sata, što su opravdale gledanjem neke serije na TV-u, a onda su nas htjele voditi u gej lokale. Još jedna runda Guinessa i Fostersa nam se učinila kao puno bolji izbor. Popričali smo, nasmijali se, (Bruce je naočit te zgodan mladić, tipični Copacabanaš), vrijeme je brzo proletilo i mi smo otišli u sobu na pivice,
a blogerice u gej bar. E sad, kako biti i pošten i jeben. Xiola mi je u mailovima puno rekla o mjestima koja treba posjetiti i kako se snaći, Marisi pak vrlo susretljiva i raspričana te večeri, ali ipak, ostao je dojam kao i kod cijelog Londona. Kad dođeš punici prvi put na ručak, juha neslana, a tebi neugodno reć.
Evo kako su njihove komentare na to da slušamo rock, volimo cugat po cesti i ne zanimaju nas homoseksualni barovi reagirala dvojica susobljana.
Smile
Da super mi je to s kavom tamo, jer ovdje tog nema (i ne definitivno nisam pio starbucks,ne sjecam se koju sam pio) a nema zato jer ovdje mogu na miru popit sjedeci svoju tursku kavu koja je jedno 18 puta jeftinija od one u plastici tamo, za sto vi valjda tamo nemate vremena. I nismo popili nikakv anonimni lager, nego Fosters, jedno od najboljih piva koja uopce postoje. I hodali smo prije toga kao onaj busman koji je morao bacit flasu coca-cole na kraj svijeta, i sutra se dizali ujtoro, pa me je stoga odlazak u polugejfegetski bar sa elekto body house trance dubom privlacio kao i defloracija tajlandske muhe. Sta ces mi smo balkanci, blenemo pred Big Benom, cudimo se tri minute a onda zelimo piti pivo. Kad si Londonu - ponasaj se kao Rimljanin.
Stokućica
Posto nisam vican pisanju blogova, komentara i slicno, a nenadano me uhvatila zelja za pisanjem male replike zamolio sam Ribafisha da pod svojim imenom posta moje rijeci. Dakle ono sto slijedi nisu rijeci Ribafisha, vec Marka, jednog od decki s kojima su se xiola i marisi nasle u Londonu.
Djevojke, oprostite sto je vase zakasnjenje od 35 minuta utjecalo na nase raspolozenje. Potpuno je razumljivo ostaviti ljude da stoje na stanici podzemne s cokolinom u ruci dok vi gledate omiljenu seriju. Oprostite i sto smo ispali samo obicni turisti, a ne tako cool kao sto ste ocekivali. Oprostite sto su nam pivo i pub puno drazi od perolakih droga i gay barova. I na kraju oprostite sto vas nismo na vrijeme upozorili da spadamo u cudake, izumrlu vrstu koja slusa rock muziku. Iskreno se nadam da ce vas, pa i nas slijedeci 'blind date' zavrsiti sudarom manje razlicitih svjetova i da vam blogovi nakon tih susreta nece opet biti puni termina 'fuj', 'bljak' i 'okretale smo ocima'. Lijep pozdrav iz Zagreba.
Na kraju, kad je Stokućica prvi otvorio oči i vidio prvo sunce otkako smo u Britaniji i rekao – kakva lijepa zora, Smile je dodao – jel ljepša od one iznad Tešnja.
Huljić factory su rekli – put putujem, a žao mi. Cane je pak rekao – najbolje se putuje kada putuješ sam. A meni je ovaj put bio sjajan jer sam bio sa sjajnim ljudima koji su našli balast između 7-10 piva i isto toliko znamenitosti dnevno. S njima i stopama Aleksandra Velikog!
Općenito, London je prekrasan grad za turistički obilazak. Dvotjedni. Dva i pol dana su puno premalo. Grad je platio danak višestoljetnim engleskim osvajanjima i sad djeluje kao Bombay kad nema monsuna. Kao klinac sam mislio da je London grad u koji idu svi nezadovoljni i neshvaćeni razmaženi klinci svijeta i tamo postaju sretni, furajući po cestama svoju glupu furku. Danas nisam predaleko od te teze. Došli smo i do zaključka da su Englezi išli u ratove zbog dva razloga – jer im je hrana odvratna, a žene isto. Iako mi je Jordan oličenje jednostavnosti i jedinstvenosti utovara, a sa VV-om sam pojeo izuzetno fine Fish&chips (doduše, chips je bio pire, ali smo dugo čekali...). At least, bilo je sjajno, jer obožavam sam pojam Melting pot, lude suputnike, nove pive i nadam se skorom posjetu kad će biti toplije. Te upoznavanju nekog Engleza.
Bez para smo, naravno, ostali drugi dan, pa sam mijenjao bakine australske dolare za crne dane. Sorrry baka. Svejedno, jedna zemlja manje za obić na karti. Hvala na pažnji.
Post je objavljen 12.02.2006. u 03:02 sati.