Nema tome tako davno, kako se u novinama i na televiziji, pa i na internetskim forumima, a vezano uz reformu visokog školstva u nas, a sve radi usklađivanja sa Europom kojoj se nadamo (Bolonjski proces, naravno) podjednako kao i Mesiji, Spasitelju...spominjalo kako je ove akademske godine upisano na studij medicine najmanje studenata u posljednjih tridesetak godina. Razlog tomu nisu postroženi kriteriji upisa već – izrazito opao broj mladih ljudi zainteresirani za upis na ovaj studij. Ovaj trend je prisutan već posljednjih 5-6 godina, no nikada nije bio toliko izražen kao sada.
Pa se već počinju dizati zabrinuti glasovi koji upozoravaju da 2015.u Hrvatskoj neće biti dovoljno liječnika, pa će se morati uvoziti radna snaga iz onih još nesretnijih zemalja od naše.
Zašto je to tako? Zbog čega ima sve manje zainteresiranih da budu doktori medicine (kako je pravi naziv zvanja) odnosno liječnici (što je naziv zanimanja)? I kako je moguće da će za nekoliko godina usfaliti liječnika, kada su zavodi za zapošljavanje krcati? Odnosno, da li nam ti i takvi liječnici kakve imamo uopće trebaju? Kamo ide zdravstvo u Hrvata?
Pitanja ima još mnoštvo, ova ovdje su možda najučestalija – barem ih ja vrlo često čujem kada se nađem u nekom miješanom društvu, pa čak i mi zdravstvenjaci ih si postavljamo kada se nađemo «na hrpi». Nažalost, odgovori na njih nisu nimalo optimistični.
Doktorska profesija danas je vrlo daleko od predodžbe o nama u društvu. Postoje brojne urbane legende o liječnicima koji su nedodirljivi, koji imaju moć i bogatstvo, koji su članovi elite, koji su korumpirani, koji mogu nekažnjeno ubijati...Istina je daleko od toga. Naravno, ima među nama i poneki koji odgovara gornjem opisu, kako da ne, no daleko, daleko ih je manje nego što se priča ili misli. Naime, svatko ima poneku priču o tome kako je čuo da je taj-i-taj doktor od nekoga tražio novac, uslugu i kako mu je usprkos tome zaje*** dijete, ženu, punicu, kako su zli doktori maltretirali i krivo liječili svekra od susjedine tetke, i mnogo toga sličnoga. Ali, kada treba nekoga imenovati – muk i tišina. E, sada...nekako sam sklonija povjerovati da se radi o lovačkoj priči, poput one kada je lovac pucao na zeca, a nakon nekoliko «gluhih telefona» ispalo je da je zec postao Yetti. Jer, nisam ni ja cijeli svoj život živjela ispod čabra, poznajem masu ljudi, mojih kolega za koje bih mogla staviti obje ruke u vatru da su pošteni, časni ljudi, koji svoj posao rade požrtvovno. I svega nekolicinu, koje bih mogla nabrojiti na prste jedne ruke za koje znam da nisu dobri ljudi. A ako nisi dobar čovjek, ne možeš biti dobar u ničemu.
Da bi netko dobio zvanje doktora medicine treba grijati klupe, stolice i piljiti u knjige i ekran kompjutera 18 godina. A tada je tek na početku. Naime, na birou ima dosta upravo tih i takvih netom završenih studenata medicine. Oni se ne mogu zaposliti nigdje, jer trebaju najprije odraditi pripravnički staž, u trajanju jedne godine (a to je vrlo često krvava godina, jer te mlade gorde ljude, koji su itekako ponosni na sebe i puni entuzijazma, koji misle da je cijeli svijet njihov, okrutno spuštaju na zemlju na svakom koraku oni poput mene, koji su u struci već prošli puno toga i nažalost, neke stvari naučili za koje bi bilo bolje da nisu). Tek nakon toga mogu polagati stručni ispit – dakle, tek kada ga polože, i steknu licencu za samostalno obavljanje posla, mogu početi tražiti posao – liječnika opće medicine.
Tu se situacija počinje komplicirati, jer posla jednostavno – nema! Sve ordinacije opće iliti obiteljske medicine su u Hrvatskoj u obaveznom zakupu – dakle, liječnik sklapa ugovor sa vlasnikom prostorija (najčešće Domovi zdravlja) i sa HZZO-om koji im plaća glavarinu ovisno o broju pacijenata koji su im povjerili svoje zdravstvene kartone. Već sam pisala o kojim se iznosima radi, tako da su ti opći liječnici-zakupci na granici siromaštva i oni jednostavno ne mogu zapošljavati nove mlade doktore, osim na kratko vrijeme i za zamjene tijekom bolovanja, godišnjeg ili specijalizacija.
A specijalizacije su posebna priča. Kako se i na koji način do njih dolazi, za ovo o čemu pričam nije bitno. Recimo samo – teško! Svake godine, u cijeloj Hrvatskoj prirodnim odlijevom (krasnog li termina za umiranje ili umirovljenje, što se nekada gotovo pa svodi na isto) smanjuje se broj specijalista za stotinjak ljudi. U isto vrijeme, odobri se svega 30-50 novih specijalizacija. No, to izgleda nikoga ne brine, barem ne na način koliko Crkvu brine što se rađa nešto sasvim malo manje djece nego što ih umire (jer, u posljednje vrijeme u nas je pravi baby-boom).
Pogledajmo samo situaciju u Rijeci – u posljednjih nekoliko mjeseci u mirovinu je otišlo nekoliko eminentnih stručnjaka. Obzirom da je kirurgija moje područje, spomenuti ću samo dva primjera : prof.dr.Petar Orlić i doc.dr.Fran Dobrila. Prof.Orlić eminentni je urolog, čovjek koji je sudjelovao (kao prvi asistent pokojnom prof.Frančiškoviću) u prvoj transplantaciji bubrega u Jugoslaviji 1971.godine (za one koji ne znaju, Rijeka je prvi transplantacijski centar na ovim područjima, i jedan od prvih u Europi). Erudita, vrhunski znanstvenik, a iznad svega skroman i jednostavan čovjek do samog je odlaska u mirovinu dežurao, dolazio od kuće u sred noći kada god bi trebalo radi eksplantacija i transplantacija. Vjerujem da ni on ne zna točan broj ljudi kojima je, presadivši im bubreg, poklonio novi život. Docent Dobrila – ima li uopće netko tko ga ne poznaje. Generacijama djevojaka i žena ostati će u sjećanju kao vrhunski stručnjak za dojke, jedan od osnivača Hrvatskog senološkog društva. Ogroman likom (širokih ramena, visok – bivši vaterpolista, jednom sam prilikom vidjela njegovu sliku iz mladih dana u kupaćem kostimu...woow!) i djelom, no ni on kao ni prof.Orlić, nije odolio neminovnom prolasku vremena. Kada je navršio 65 godina, umirovljen je. Zakon je neumoljiv. Jest da će i jedan i drugi nastaviti raditi još nekoliko godina (do 70.godine života, a zatim se bez obzira na stručnosti i vitalnost, gubi radna dozvola – licenca) u privatnoj praksi, no ipak je naše zdravstvo na ogromnom gubitku.
Jer, da bi mladi nadobudni liječnik postao stručnjak poput ovih gore navedenih, treba najprije završiti specijalizaciju (još 4 odnosno 5 godina), svakako barem jedan postdiplomski studij (još 2 godine). Tako stižemo do 25 godina – i tada je mladi specijalista tek na početku. Preostaje mu mukotrpno sticanje iskustva, dokazivanje i nadmetanje s kolegama, dežurstva, volontiranja u prekovremenim terminima, pa onda barem dvije godine subspecijalizacije. I još dvadesetak godina da se postigne «ime», uz nebrojene praznike, vikende i ljeta provedena na odjelu umjesto uz obitelj i prijatelje.
A sve to za oko 35 kuna na sat, koliko netto iznosi satnica specijaliste sa magisterijem.
No, nije to sve. Posao je takav da ljudi umiru. Jer još uvijek postoje neizliječive bolesti. A desi se i greška, kako da ne! Svatko tko radi griješi, i to je ljudski i oprostivo – svima, samo ne nama. Nije potrebno reći da nije svaka greška rezultat aljkavosti, neznanja i bahatosti. Svatko tko je ikada rezao meso, zna kako nekad nož «isklizne»; i kirurgu ponekada nož zareže za milimetar preduboko, uza svu iskusnost i čvrstoću ruke i oka. Nije to uvijek fatalno, daleko od toga, a i dešava se izuzetno rijetko, no moguće je. A i stanje pacijenta može ponekada zavarati i najiskusnije profesorsko oko. Kada se to desi, nikome, ali apsolutno nikome, nije teže nego kirurgu. Pa i kada sve sretno završi, ostaje onaj teški grop u želucu i nebrojene projekcije filma u glavi i pitanja : kako?zašto?gdje je pošlo krivo? Rezultat svega toga je visoki krvni tlak, stress koji se nakuplja i činjenica da je kirurška struka najugroženija i najkraće živuća među liječnicima – prosječno kirurzi žive oko 10 godina manje nego ostali liječnici.
Ali, ni ovo nije sve! U posljednje vrijeme novinari su našli izvanredan način da podignu prodaju novina : hajku na liječnike! Ne kažem da puk ne teba biti obaviješten o onome što se događa – daleko od toga, smatram čak i da je naš prosječan pacijent premalo i motiviran i obrazovan, te da premalo želi znati o svome stanju. O činjenici da svi bolesnici ni ne znaju da su oni ti koji odlučuju o svom daljnjem liječenju, ne moram ni pisati. Ima i situacija kada su novinari u pravu, kada treba ukazati na zlo koje netko počini, pa bio taj liječnik ili svećenik. No, kada se smrt dvije teško bolesne žene u Petrovoj bolnici objavljuje na sva zvona, s između redaka zamaskiranom porukom – ha, opet su liječnici ubili! – bez da se ljudima kaže i da je Petrova bolnica hrvatski referentni centar za ginekologiju i porodništvo, gdje dolaze najteži slučajevi iz cijele zemlje, bez da se spomene da je kod uznapredovalog karcinoma maternice sa metastazama smrtnost ogromna, onda to ponajmanje nije fer ni prema tim pokojnim bolesnicama, a ni prema svim bolesnicama od karcinoma maternice u Hrvatskoj uopće. Jer, danas-sutra, nažalost, sve će one biti takvi «slučajevi». Medicina i liječnik ne mogu zamijeniti Boga. Ove bolesnice su, pokazalo se, umrle jer nisu mogle preživjeti – ona operirana radi tromboembolije (koju se usprkos svoj provedenoj profilaksi,baš radi toga jer karcinom povećava mogućnost nastanka embolije, nije moglo spriječiti, a ni liječiti), a ona druga radi uznapredovalog diseminiranog tumora. Liječnici nisu mogli učiniti ništa, no nisu ni krivi. To nitko od onih koji su izvikivali bombastične najave članaka i emisija o «novim smrtima u Petrovoj» nije našao za shodno izvikivati...a gorčina ostaje.
I sada, recite mi, molim Vas lijepo – tko je dovoljno mazohističan da svemu ovome usprkos, postane liječnik? Ima nas, naravno, još uvijek takvih. Srećom za sve! No, sve je manje onih koji vjeruju da je posao doktora fin i elegantan, društveno cijenjen, poštovan. Nekada se svećenika, pofesora i liječnika cijenilo. Danas to nije tako. Nekada su liječnička primanja bila ista kao i sudačka – danas su suci općinskih sudova, dakle u rangu liječnika opće medicine sa položenim stručnim ispitom, oko dva puta bolje plaćeni od liječnika specijaliste, koji je po školovanju par kopalja iznad njih, odnosno ima barem 5 godina škole više. Nemam ja ništa protiv sudaca, naravno, ovo je službena usporedba Ministarstva zdravstva. Prije godinu dana, Vlada je pristala liječnicima nakon neuspjelog štrajka povisi plaću za 10% na ime odgovornosti, a dogovor je bio da će se svake godine dodatno povisivati za još 10% da bi se u idućih 8-10 godina dostiglo suce. Jest, kako da ne! Ni naivci više ne vjeruju nikome, kada je sve ostalo na lanjskih 10% koje smo zamalo s 31.12.2005.izgubili – naknadno su nam produžili taj postotak i za ovu godinu, jedva jedvice...
Pa, da zaključim : ne znam da li sam uspjela dati odgovore na sva pitanja, ali pokušala sam donekle situaciju sagledati i prikazati je sa insiderskog stanovišta.
A sada Vi meni recite : da li biste Vi, da imate 18 godina, netom završenu srednju školu i dovoljno novca da možete studirati (jer to nije nebitno), a znate sve ovo, upisali medicinu? Ili biste se odlučili za neki drugi studij (ne kažem lakši, jer nije medicina najteža, ma koliko se neki zaklinjali u to) koji će Vam omogućiti 8 satno radno vrijeme u elegantnom officeu, s daleko većeom zaradom od na primjer moje, s mogućnošću da imate prekrasne duge nalakirane nokte, bez da vikendom ili praznikom dežurate?
Ja ne bih znala objasniti zašto sam odabrala medicinu - jednostavno, samo sam to htjela, nisam uopće razmišljala! Ne, nije mi žao, vjerojatno bih opet sve ponovno...svoj posao volim toliko da ove "nuspojave" više gotovo pa ni ne registiram (e, ovo je moja jedina jedincata mazohistička crtica u cijelom tijelu, časna riječ!).
PS . Oni koji vjeruju u reinkarnaciju, smatraju da su osobe koje se bave lječništvom i pomaganjem bolesnima, u svojoj posljednjoj inkarnaciji nakon koje slijedi vječito svjetlo, Nirvana. Hajde, bar nešto!
I, da..ovaj frajer na slici uz naslov je Hipokrat.
UPDATE (ponedjeljak 13.02.2006.u 15,15) : baš sam doznala da nam NISU dalje produžili onih 10% dodatka na ime lječničke odgovornosti. Znači li to da mogu biti sada slobodno neodgovorna?
Pregovori između lječničkog sindikata i predstavnika Vlade su u tijeku.
Post je objavljen 12.02.2006. u 00:07 sati.