Nova Godina i ja. Nikako na zelenu granu. Stariji smo, pametniji smo, manje ćemo piti ali kvalitetnije, manje ćemo pušiti ali samo bolju robu, zbogom Ribaru i Panonskom Bijelom, opijanju na klupicama, ležanje u sobi punoj dima od jučer, zbogom zimzelenu na kruhu, smrdljivom vešu, hladnim salamama, neplaćenim računima za struju, lošim uletima najpijanijim ženskama u sitne noćne sate, zbogom Cvjetno i Laščino, bureku s mesom koji je za dvije kune skuplji od bureka sa sirom a ne razlikuju se baš nimalo, zbogom tvrdim, hladnim pizzama, zbogom skupi koncerti za 200 kuna, narodnjacima u svatovima od „kolega“ s faksa, zbogom šatro-prijateljima koji su se oženili za malograđanke i zatvorili se u jeftine stanove. Nosite se lijepo u krasan kurac. Obećajem da ću biti bolji i da ću završit sedam stupnjeva poslovnog kineskog, tečaj za Autocad, da ću redovno prati suđe, da ću plivat 5 kilometara dnevno, dići kredit i uplatiti stambenu štednju i da ću se bogato udati za magistricu antropologije i instruktoricu aerobike. Naučit ću kuhat. Čvrsto odlučujem. 2006. i ja. Ne volimo se ama baš nimalo.
Cijela ta priča oko Pule, znači, kako smo došli tamo, kod koga smo bili i šta smo pili je baš dobra tema za napisat nekakav roman. Samo kad bi se sjećao dovoljno. Ali pošto sam sad mamuran dok ovo pišem (kad pišem sam uvijek mamuran) sjećanje mi je u totalnom kurcu. I još pride, dobio sam nekakav mazohistički podstrek da natjeram mozak da barem malo radi, pa eto još većeg sranja. Nikako ne može ispast dobro
Prije nego ću krenuti na Histria Neu Jahr Tour, štedio sam energiju za lum-tu, ne misleći o apsolutnom ničem. U tome mi je pomogla videoteka Blitz i kućna kolekcija filmova starih nekoliko godina (Nova ih je već vrtila 6 puta plus leprize). A i videotekarka u Blitzu ima dobre sise, i eto ti još jedan razlog više da se odgegam do videoteke.
Kako to već ide, 3 dana prije Nove nisam imao pojma gdje ću završiti,. Kažu brkati drkadžije Let 3: „Kada te ponude jedi uzmi i pij„ Rekoh sebi: „Slušaj starije idiote od sebe, pa ćeš i ti biti idiot kad narasteš i još ćeš biti star“. Tako da sam se prepustio višoj sili, i čekao da mi Bog da neki znak….
Rajko i ja smo se uglavnom telili po stanu, i on i ja u onoj poznatoj prednovogodišnjoj situaciji, kad pametni pokupe prnje i odu na jeftine izlete u Prag, a gluplji ostaju kući da razmišljaju. Pa smo Rajko i ja razmišljali. I to ona najgluplja vrsta razmišljanja „mogli-bi-a- da-probamo-a-šta-ako“. Proveli smo tako 2-3 dana razmišljajući.I onda, dan prije Silvestrovog pale su dvije mogućnosti. Zagreb ili Pula. Mislio sam: Ako ostanem u Zagrebu, garant ću završiti na Trgu, gdje sav alkoholizirani živalj odbaulja pijan, kad ne znaju šta bi sa sobom. Nema teorije da budem dijelom znojne, pijane mase koja urla Amer-Rus, korov-hibiskus. Bolje ću ostat u stanu i tugovati. Ako odem u Pulu, bit ću na glavnom trgu u Puli, ali ipak u Puli, a tokom svih ovih godina koliko se razvlačim po busevima, vlakovima i raznoraznim prijevoznim sredstvima, naučio sam da se kilometri uvijek isplate. Na loš ili na dobar način. Ali se isplate.
I tako, odoh u Pulu sa smješkom i neseserom. A „pula“ na rumunjski znači kurac, tako da mogu preformulirati rečenicu u „odoh u kurac sa smješkom i neseserom“. Ispričavam se Poležanima na ovoj igri riječi.
Prvo je trebalo doći do Rijeke. Grad je blizu, samo 2 i pol do tri sata laganog truckanja busom. Ma blizu je moj kurac! Dobro je do Karlovca, a iza Tušilovića počne druga vremenska zona okovana vječnim snijegom i ledom gdje još uvijek hodaju mamuti, a zove se Gorski kotar. Od sveg Gorskog kotara, vidio sam tri kuće i jedan dimnjak koji je virio iz snijega. I jednu babu. Kakvo je to selo kroz koje prođeš a da ne vidiš babu?
Gorski kotar izgleda predivno zimi i ljeti, a zimi pogotovo. Bjelina, beskrajna i duboka bjelina, prošarana visokim šiljatim borovima što prijeteći strše u nebo. Brda nemaju svoj oblik, stapaju se s nebom, borovi kao vjekovni šavovi spajaju zemlju i nebesa preko jedva vidljive linije u daljini koja razdvaja zemlju i prostor. Tamo vrijeme ne postoji ako selo nema crkvicu. To je moje selo.
Već negdje oko Rijeke, prekida se carstvo leda i napadne me onaj balavi miris kiše na koji se ne mogu naviknuti već 26 godina, koliko sad imam. Nekako sam uspio preboliti smrad čarapa kad se ne promjene nekoliko dana, miris mamurluka i kojekakve razne smradove, ali ovaj ne mogu, pa ne mogu. Mrzim kišu, jebemti kišu. I freejazz.
Kad sam stigao u Rijeku, već sam se savijao kao prebijeni mokri mačić, od te nesretne kiše. Trebalo je uhvatiti bus za Volosko, gdje će mi biti baza do navečer. Nadao sam se nekoj toploj hrani, da imam dobar temelj za navečer, jer pitaj Boga šta ću sve večeras strpati u sebe i na sebe. Neovisno o tome, oduvijek sam volio jesti poslije puta. Kakvo izuvanje cipela ili tuširanje (nedajBože!). Prvo sjedneš i jedeš, a ostalo može pričekati. U busevima nikad nisam volio jesti, zato što mi se kruh redovito sažme u grudice i bude mokar, a samo hranjenje nije hranjenje, nego borba protiv rupa na cesti i s idiotom ispred sebe koji mi sjedalom prignječi koljena. A i ti nesretni krastavci i sir kad počnu ispadati….I naravno, šta drugo nego neuništivi, vječni i sveprisutni NARODNI RADIO! I Dalibor Trun U Oku Megamix. Ponesi discman glupane! No, to su sve dječje bolesti koje svaki pravi autobusdžija mora preboliti. Zapravo ih nikad ne preboli, nego se samo na njih navikne, pa kasnije postanu sitan užitak. Neko čuo za mazohizam?
I na kraju eto me kod Maje, a onaj tko nije zalutao kod Maje na Staru Godinu ne zna šta je to bogata trpeza. Prvo, francuska salata sa tonu majoneze, pa onda onaj odojak na bosanski način, baklava, sarma i sto drugih čuda kojih se više ni ne sjećam , ali znam da su bila jebeno za prste polizat. Nekakav domaći običaj nalaže da svakog dugočekajućeg gosta moraš odvesti kod bake, babe, dede, (svejedno) na rakiju ili kakav drugi konak. Maja nas vodi kod bake Mime, bistre i vesele žene u poznim godinama sa smješnom bijelo-zelenom pregačom na . U kući kod Mime je isto tako bistro i veselo, puno je rođaka, i svi su prijazni, vrte se po maloj sobici, nutkaju pridošlice hranom i cugom. Umalo padam sa stolice u svoj toj gunguli, a baka Mima mi neumorno i s upornom bosanskom pristojnošću toči rakiju u štamplicu. Popio sam dvije čašice da bih se zagrijao. Na Majino pitanje gdje će slavit Novu, bakica odgovara da neće tamo gdje ju je Maja pitala jer „sinko, opasne su to noći kad se nas dvije nađemo“… Mislim si, opasne noći, kako jeben naslov…..
Baka nam utrpava lonac sarme i komade odojka da jedemo prije puta, iako imamo dovoljno da živimo na Učki na minus devet, devet mjeseci. Igor, Majin brat inzistira da ne zaboravimo sarmu jer sarma mu je smisao hrane, nije mogao zamisliti mamurluk bez sarme. Toliko je voli da je u prošlom životu bio sarma. Ili barem kupus. Kad bude stariji i iskusniji počet će gatati iz sarme. I tako, natrpavamo naš golf CL karavan, žderom i alkoholom koliko god dopuštaju truli amortizeri ( iliti gibnjevi), i krećemo veseli i blaženi kao da idemo u Afganistan, a ne u Pulu. Imali smo: tepsiju baklave, šerpu sarme, desetak litara što crnog, što bijelog, slastica za našeg jednonoćnog udomitelja, vreće za spavanje i tonu kineske pirotehnike dovoljno za dići u zrak bilo koju instituciju u Hrvata. Kome trebaju droge kad imaš sarmu…Upucaj se Huntere S. Thompsone…
No nije točno da nismo nosili droge. Na autoputu već nakon nešto sitno kilometara zakružio je džoks. Interesantno kako joint udara drukčije u autu, nego u sobi pred teveom. Zato ja volim tu travu…Možeš gdje hoćeš i kad hoćeš, s kim hoćeš i koliko hoćeš i nikad nećeš imati loš trip ili zatajenje bubrega. Joint je sve više nestajao , a kiša je sve više udarala i udarala, i udarala, i udarala, i udarala, i udarala, i udarala, i udarala, i udarala….I tako sve do Pule ciglih 2 sata. CD Mano Negra koji smo spržili na brzinu, otkazao je poslušnost (bugarski zeleni) pa smo se zadovoljili sa istim onim soundtrackom kao kad smo ljetos bježali iz Motovuna pred pomahnitalim Suncem. Pobjeda od Hladnog Piva nekoliko puta, Vinicio Caposella, još neki talijanski bez Zucchera, neki Chillout,…. ma ko da je bitno…. Interesantno kako se u većim autima kad se pušta glasna muzika stvori dva kruga sugovornika, oni naprijed i oni iza. I te dvije grupe ne komuniciraju međusobno koliko je crno pod noktom. Satima bih se vozio naprijed ili iza, pričajući pizdarije s onim do sebe, ne obraćajući pažnju na drugu grupu. I onda bi netko uzviknuo: A? ili „De smanji jebote“. I onda bi se svi smirili, i zablejali kroz prozore u promičući krajolik. Smatram da je bolje onima iza, jer oni ipak udahnu sav dim.
Veza za naš ostanak u Puli zvao se Jaro. Nitko od nas nije imao pojma kako izgleda, niti gdje živi, za kog navija, gdje radi i te sitne stvarčice koje znaš o čovjeku kad ga poznaš. Sve što smo znali o Jari bila je simpatična pričica od Majinih roditelja. Oni su ga upoznali u nekoj birtiji u Voloskom ili Opatiji i rekli su da kad bi se cijelo društvo oblokalo, Jaro bi se netragom izgubio. I vratio nakon nekog vremena u birtiju sa cijelim odojkom. Moj čovjek… Nije zvučalo loše, ali ipak, nismo čovjeka u životu vidjeli, a meni se uvijek ovakav napušen bilo teško praviti fin pred nepoznatima. Nikad se nisam volio praviti fin, pogotovo pred nekim starijim, ali ako hoćeš nešto napraviti od sebe u budućnosti, moraš biti fin i mirisati. Jebiga, ko mi je kriv što sam se rodio u krivom stoljeću.
I onda stižemo u Pulu, Maja priča sa čovjekom preko mobitela i pokušava se dogovoriti . Vozi tu lijevo i kad dođeš na zaobilaznicu onda skreni desno, ružičasta zgrada sa birtijom u ulazu. Kako se zove birtija? Ne znam, veli Jaro, urlajući u telefon. Gadno mi se pripišalo. Krasno. Pije u birtiji u svojoj zgradi svaki dan i ne zna kako mu se zove birtija.Vozimo lijevo nekom Vukovarskom i skrećemo desno na prvom raskršću sa semaforom kao najgluplji češki turisti. I opet se nađemo na istom mjestu na kojem smo se našli desetak puta kad god bi skrenuli desno. Pitamo nekog čiču za pravac. Izgledao je kao da je izgubio odrezak od mirovine i zaboravio krigla-naočale kod kuće On mahne rukom u totalno desetom smjeru. Nismo se ni usudili poslušati ga. U onom mraku nam se sve činilo sivo. Ni „r“ od roza. Čak ni roza gaće da se luftaju na nekom balkonu. Vrtimo se ukrug, i onda Igor, naš vozač i Majin brat ničim izazvan odlučuje stati, na parkingu ispred supermarketa Plodine. Ispalo je da to bio naš spas. Nazvali smo ponovo našeg nepoznatog dobročinitelja. Krčanje iz mobitela i lupanje čaša. Nova godina je već počela. Opet nam se spremala još jedna vožnja Pulom Uz nekoliko „A?“ i „molim“ Igor spomene Plodine onako usput, ne nadajući se da će išta novo saznati. Kadli Jaro kao iz topa ispali: Pa moj stan gleda na Taj supermarket! Odahnuli smo. Taman mi se požar u mjehuru počeo pojačavati.
Kroz nekakve prolaze i stranputice nabasamo na roza zgradu. Vozimo sporo da nam ne bi štogod promaknulo. No, nigdje birtije. Pogledamo lijevo, opet roza zgrada. Kraj nje još jedna. I još jedna. I još jedna. I još jedna.I tako jedno dvadesetak puta. Kako ružan san.
Sale ulazi u jednu koja najviše izgleda kao da ima birtiju i to zato što ima neonku na kojoj je pisalo „Ožujsko“ iznad ulaza. Upada Sale unutra, kad ono stvarno birtija.
Šanker mu vikne: „ej, momak! Ti sigurno trebaš Jaru!“ Sale odgovara pa da pa da, ja zapravo ovaj, zapravo ja ne znam koga ja trebam, jer je zaboravio ime našeg dobročinitelja zbog ona dva jointa u autu. Spomenuo sam jedan? E, pa, bila su dva.Ili tri?
„Ma, da Jaru trebaš, znam ja, spominjo je nekakve goste iz Opatije. Sad ću mu reći da siđe. „
Birtija se zvala Max, šanker je rođen u Novskoj, dragovoljac domovinskog rata, i na prvi pogled mi je bilo jasno da je lud ko ponoć. Cijela zgrada je bila samo za branitelje. Joj.
Šanker zove Jaru na telefon:“E, Jaro ajd siđi stigli su ti gosti iz Opatije!“ Stanka. Na liniji u bircu sviraju Gustafi pa Bijelo Dugme. Ne spavaj mala moja muzika dok svira, jer taj ludi ritam nikom ne da-da-da-da-da-da-da-da….(preskače)…“Ma ne zajebavam te, siđi….ma ne, nije još jedna runda….De čovječe silazi dolje, evo dečko je tu, stoji preda mnom, jebote….“
„Dajte da ja pričam…“Sale uzima mobitel:“Gospodin Jaro? Ovdje Saša, dečko od Maje, mi smo stigli…“
„Ma nemoj ti mene zajebavat,Max ,ti 'oćeš da ja siđem dole na još jednu“ ….–da-da-da-da-da-da-da-….“Ko je na telefonu?-
„Saša, dečko od Maje iz Voloskog“
„Ča ti misliš da sam ja neka mona?“ Jaro je ljut…“Vi bi da ja siđem dole piti, znam ja vas i te vaše fore“….-da-da-da-da-da-da-da-da-da…..Stop….Play: „Ko to mojeeeee….!“ Škoro, pička ti materina….
(Sve ovo od Saletovog ulaska u birtiju napisano je po mom sjećanju na Saletovu priču, pa su moguće male neistine . Pardon, fikcija. Da se zove laž ili neistina, onda ne bi bilo književnika, nego samo lažova. I novinara.)
Ulazimo u birtiju, i uplašeni galamom, zauzimamo separe najbliži ulazu. Birtija je mala, ima šank, tri separea, pijani duo ili trio koji pridržava šank i dobacuje debeloj konobarici fore iz srpskih pretpotopnih filmova o birtijama, naravno, na račun njene debljine. U kutu u zadnjem separeu, sjede starci i bakice koji su izašli popiti koju nakon partije šaha. Kroz birtiju cirkuliraju likovi kao da ih je sam Malnar crtao. Šanker pleše valcer sa nekom simpatičnom debeljucom. Veselo je. I mi smo.
Gazda Max (šanker) je dobrodušni ćelavi grmalj koji ne štedi na smijehu i baca stare fore na sav glas. Zapravo su bile otrcane, ali kad ih je on izgovarao, pardon, izglalamio, dobile bi neku sasvim drugu draž, valjda kakvu su imale u onom trenutku kad su nastale. Stiskao sam svoju pivicu povučeno između Igora i Maje, jer sam znao da će se Max prije ili poslije raspilaviti o svome kraju, kad bude shvatio da sam iz Slavonije. Osjećat će se kao kad zemljak sretne zemljaka u industrijalnim bespućima Njemačke.
Debela konobarica sa dioptrijom nam donosi kolače, ničim izazvana. Odmah sam se opustio i osjećao kao doma. Zaboravio sam na to da sam jutros krenuo iz Zagreba, na kišu i na to da mi se opasno piša. Halapljivo gutamo kolače, vičemo „Hvala!Hvala!“ punih usta kao djeca kad se dočepaju zabranjenih slastica. I tada u birtiju ulazi visok, crnokos čovjek. Prema odobravanju prisutnih vidjelo se da ga znaju, Max pokazuje prstom preko šanka na nas.
Naš tajanstveni doborčinitelj dobio je glas i tijelo. Kad se približio i sjeo za stol, vidjelo se da mu je lice crveno i obrazi natečeni, prošarano borama mislilicama preko čela i borama smijalicama oko očiju i usta. A oči tamne i prodorne, gotovo psećih refleksa. Bilo ga je teško gledati u oči. Jedno je bilo sigurno: Jaru je svašta ispresjecalo kroz život. Sjeo je s nama za stol i krenulo je upoznavanje.
Jaro se zvao Bojan, i prema nikom nije imao srama. Mi smo se sve nešto uvijali i ustručavali, jer on nam je ipak bio domaćin u naredna dva dana, pa smo pokušavali ostaviti dobar dojam. Jari je pucao kurac kakav dojam ostavlja. Bio je dobro nazujen, nalazio se među svojima, zaplitao je jezikom dok je pričao, cuclajući crno vino koje mu je vjerni konobar Max ispostavio na stol. Odmah je pokazao svoju prepričanu velikodušnost kad je naručio cugu za nas sve. Ja sam prešao s piva na crno i silom sam se trudio da uhvatim koju Jarinu riječ jer je čovjek gadno mucao i upravo davio Saleta ispitujući ga o obitelji. Nije nam bilo jasno otkud se znaju.
„Sjećam te se dok si bio ovakav mali…“ ponavljao je uporno, i ispitivao ga o Majinim roditeljima. Sale se pogubio u prostoru. O čemo ovaj to? Mislim, evo nas u birtiji na kraju sela, pijemo sa čovjekom kojeg ne znamo i kod kojeg ćemo kasnije popadati mortus pijani, tko gdje stigne , CD preskače na istom mjestu već peti put, još se nisam ispišao, a debela konobarica se nalaktila na šank (ispred pikada) i krišom mi skidala odjeću rendgenskim pogledom. Ne, uopće nisam bio izgubljen. Ali mi je dobro!
„Oprostite, ali ja nisam Majin brat, ja sam Majin dečko, Saša. Pričali smo preko mobitela“
„Ajoooj“ lupa se po čelu „A čekaj, ti si Igor“ upre prstom u mene
„Ne, ja sam“ pravi Igor se javlja nakon dugo vremena
„Ajoooj, ti si!!!Sjećam te se kad si bio ovakav mali….“ Pokazuje rukom koliko mali.
Jaro i mi ćemo se jako dobro slagati.
Max je došao jer je čuo da sam ja iz Đakova, tko zna kako i od koga (možda sam mu i ja rekao ali se ne sjećam):
„Ti Slavonac? Odakle?“
„Đakovo“
„Ja sam iz Novske.“
„Aaaa, Zapadna Slavonija…“
„Imo sam ja frenda iz Đakova dok sam bio u vojsci.Zove se……“
.
.
.
.
(Bla, Bla, ma ne da mi se, nisam imao pojma ko je taj njegov iz vojske, ali smo svejedno pričali o njemu, uz puno mojih „da,da“…Stiglo je još piva)
..
.
Vino je počelo pristizati i pristizati. Potiho sam počeo pjevušiti Bijelo Dugme, što nikako nije bio dobar znak. Ja Bijelo Dugme ne mogu ni pod razno, a kad sam ga počeo pjevušiti značilo je još jedna ili dvije čaše i onda ulazim u smrtonosnu seriju koja će me opaučiti prije ponoći. A onda Adio Pola, kako kaže stari konj Franci. Još je trebalo iznijeti stvari iz auta, doći do glavnog trga, iskakat se na Gustafima i doći kući. A imao sam neki gadan predosjećaj da ćemo se nahodati. Ispostavilo se da sam bio u pravu.
Jedva nagovarimo Jaru da se maknemo kod njega u stan, pod izlikom da Max pravi fajront. Ali znam da smo sa Maxom već bili na „jebemti mater“ (štono se kaže u narodu) i da bi ovaj vrlo rado zaključao vrata, puštao muziku cijelu noć i napio nas do kraja. Bili smo im novi gosti, mladi i kao takvi vrlo zanimljivi. Ali morali smo bježati dalje, jer imali smo više ciljeve od oblokavanja u lokalnoj birtiji.
Stižemo gore, raspakiravamo se, vadimo hranu i cugu na stol. Mezimo, pijuckamo i smijemo se grohotom, veseli smo, puni crnog i medice. Jaro se pomladio za kojih dvadesetak godina, zaboravio na probleme i otkačio. Koja njuška. U dnevnoj sobi na prozoru vise dva ručnika za plažu, obadva prikazuju dvije lijepo oblikovane ženske guzice, a lijevoj je netko u naletu inspiracije nacrtao ustaško „U“ na lijevom guzu. Kalendar s Antom Gotovinom na zidu pored minijaturnog šanka. Iznad fotelje visi pretpotopna skija jelaska, sa sajlom umjesto vezova i slika s potpisom Ane Jelušić. Svaka stvar kao da je bila baš tamo gdje treba bit. Predivna ravnoteža kaosa. Ne možeš čovjeku ništa zamjeriti, kad je tako bezobrazno dobar.
Smijanje s nastavilo još dugo u novogodišnju noć. Otvorimo Saletovo domaće crno iz Zagreba, svi se nešto vrzmaju po stanu, Jaro baljezga gluposti, priča ratne priče. Po priči povremeno podsjeća na Malnarovog Ševu, teško mi je susprezati smijeh dok priča jer dobro znam koliko smo subota proveli do 6 ujutro, pušeći uz Jaarana, Ševu i Stankeca, koliko smo koncerata propustili i kakve smo žene propustili. Uopće mi nije žao. Lecnuo sam se na okus crnjaka. Gorak je ko ocat. Ujutro ću biti .
Dežurni pirotehničari u ekipi, Sale i Igor, su se povukli u svoje odaje da prebroje municiju. Nedugo zatim, čulo se da su odustali od prebrojavanja. Petarde su počele letjeti sa prozora 10.kata (ili kojeg već). Jaro nije obraćao pažnju. Uši su mu navikle na puno gore stvari. Pustio sam Željku i Maju da pričaju s Jarom, jer ja sam već bio dobrano pod gasom i otišao baciti koju petardu. Ova dvojica vilenjaka su uživali kao djeca usred neke psine, petarde su letjele i pucale. Zapalio sam i ja nekoliko, mada mi nije mi bilo jasno šta to ova dvojica vide u petardama. Zadnju sam petardu, ako ne računamo ove, bacio u sedmom razredu, i već tada sam je bacio preko kurca. Al ajde, Nova Godina je, sve je dozvoljeno. Bacio sam par komada, jedna mi je pala na promičući auto, al frajer unutra ne da se nije zaustavio nego ne bi ni pimjetio da mu se nosorog ispriječi na putu. Zadnja mi je sunula dim u facu, točno u nos, tako da sam iskašljavao sumpor iz utrobe barem pola sata. Dopizdile su mi petarde za čitav život, jebale vas petarde da vas jebale. Sjećam se da smo još zamotali dva jointa na prozoru. Sjećam se da je Jaro ulazio i pričao nešto o svojoj 11-godišnjoj kćerci.Frajer je ulazio u sobu iako je netko od nas stalno bio na straži. Kad bi ušao u sobu nitko ne bi ni noktom mrdnuo da sakrije joint kroz prozor, iako smo sjedili kraj njega. Čak je i pepeljara bila na prozoru
„Da, da, da,…..pfuuuuuuuuf….Kh, Kh,kh,…da“ pravio sam se fin sa jointom u ruci, kriveći facu dok sam s borio sa dimom u plućima. Jaro ne bi primjetio ni da je neko od nas omatao ruku gumom, a kamoli neki bezvezni joint
Ne sjećam se kad smo izašli iz stana. Obukli smo one blesave Božićne crvene kapice. Moja se sjajila po obodu i imala je neku žicu sprovedenu po sredini. Super. Izgledao sam kao pijani patuljak s gigantizmom i s letećim rancem. Samo što je moj bio pun onog Saletovog vražjeg octa od maloprije, istog onog koji će biti naša propast i naša radost, odjednom….
.
.
..
.
.
Vani Mungosi (ne pravi, već Sale i Igor) instaliraju rakete. Prvu zapalimo. VUUUUŠŠŠ! Ode! Drugu zapalimo. VUUUŠŠŠ Ode! Žene pizde i podlo gledaju sa strane. Ovo nije njihova večer. Treću zapalimo.Gori. Ali ne odlijeće. PRAAAAAAS! Puca na zemlji. E, to je pirotehnika. Kad opali, pa ti zuji u ušima. Ispljuvali smo komade kartona i sumpora iz usta, cure su dobile mlade od bijesa. Adrenalin mi je porastao nakon praska. Počeo sam sukati vino kao da mi je zadnje u životu….Slikam grafite na zidovima. Uvijek se ima što za pročitati. I onda velikim crnim slovima „Hotel Rajić“ (Rajko iz uvoda). To sam morao slikati
.
.
.
.
Na trgu veselica. Kiša i dalje neumorno lije, nigdje staraca. Svi su se povukli ispod tendi da papaju dvoipolmetarske kobasice. Nasred trga sklepana bina, a na bini nekakava zabavnjačka fukara koja trostruko sporije svira ionako spore Vela Luku i Prijatelje Moje. Otišli smo istražiti što se nudi ispod tendi. Osim dvoipolmetarske kobasice i nečeg što je ličilo na ćevape nije bilo ništa pametno. A onda, na cjeniku stidljivo napisana markerom ispod nekakvih vina i piva, njezino visočanstvo MEDICA. Daj!
.
.
.
-Maja me uči plesat valcer pored ogromne lokve vode
„Dobro ti ide….“
A-a
.
.
.
.Tebe san ja navadija plakati/Ispod zida zid preskakati!
Moram skinit ruksak. Ne mogu skakati sa toliko litara na leđima.
Ći-Ći-Ći-ćarija……
3-2-1-0…Eeeeeeeeeeeee!...Ljubim, žvalim, napadam sve oko sebe….Sretan rođendan svima…..
Aj Kurijera, kurijera.,kurijera
Basista se zagledao u mene. Ma di sam vidio tu ružnu njušku?Još jedan gutljaj.Fuj,odvratno!
O, pa krećemo se
Jebote koliki je taj Uljanik…..
Fafalasimitifalati…..Štuliću, odjebi….Plamene zore!Igra roknrol! Jugoslavija se raspala?
Jaro, izvini, ja ću spavat na podu. AL imaš tu mjesta. Ne, ja ću na podu. Pa imaš tu mjesta, čovječe. Ne, ja volim na podu. Dobro.
U, jebote, već sedma stranica….
Nakon što sam ravnao kičmu cijelu noć na podu, skužio sam da je stvarno bilo mjesta na krevetu. Nema veze, ionako se ne bih naspavao. Šta sam izgubio noćas? Ruksak…Ništa strašno. A unutra jedno dvije litre vina. Grehota!Ostatak dopodneva sam preležao i borio se sa zvukovima iz okoline. Jarin se govor unormalio. Sad sam tek vidio koliko je čovjek ispravan. Nijedanput nije zamjerio to što sam mu se opružio nasred dnevne sobe. Nije zamjerio čak ni to što smo mu upali u stan i pretvorili ga u svoje igralište. Kad ga je nazvala kćer, postao je mekan kao tratinčica, govor mu se usporio. Sav se ukipio, pogrbio i pokrio drugo uho da ne propusti koju riječ svoje kćerke. Trebala ga je doći posjetiti navečer, ali svejedno nije mogao dočekati. Raspadao se po svim šavovima.
Bilo je vrijeme da nestanemo. Bilo mu je žao što idemo. Ponovo se osjetio mladim, a sad ga mladost opet napušta, i ostavlja ga samog sa svojom birtijom, Maxom, bijelim zidovima i velikim U usred guzice na prozoru. Samo što nije zaplakao. Kao da je htio ići s nama.
Ispred auta svi se grlimo sa našim dobročiniteljem, izljubimo se kao da smo se stoputa zapili zajedno. Živio, Jaro, možda se vidimo. Možda…. Negdje oko Labina ščepala me mamurna melankolija. intonirala se sa jednoličnim brujanjem auta i promičućim stablima. Ode još jedna godina. A ja ću je dočekati u autobusu za Zagreb sa vrećom za smeće umjesto ruksaka. Baš krasno….Sretna I Vama što čitate, ako itko….
Post je objavljen 11.02.2006. u 21:54 sati.