Marketing
Neki dan prolazim ulicom nebitnog imena,
istom onom koja mi je ovog ljeta bilo tako draga,
a sada,
ne sjećam se da li sam usporila ili ubrzala korak,
samo znam da je zaboljelo.
Ulica kojom smo prolazili u ljetno poslijepodne
i smijali se sitnicama života što se nađu po putu
dok se boje dana prelijevale u suton i nad krovovima grada zablistale
prve zvijezde.
I sjaj tvog pogleda dok ti pričam o nečem posve nevažnom
I opet se smijemo.
A onda se sve rasulo
i naše dvije obale isprele s toliko dana tišine.
Skrivena suza na licu.
I kada se jutrom budim
ili na kraju dana,
misli što ne prestaju.
Odlazim u duge šetnje,
s promrzlim rukama u džepovima,
i riječi molitve da se srcem razlije toplina Božje blizine
koji Jedini razumije ove misli što su stale.
... namjeriš li se kada
na neki kamen,
vjeruj mi,
on nije ostavljen da ti naudi,
htio bih da se uspneš njime
da ti vise svjetla pokazem ...
Stjepan Lice
Post je objavljen 11.02.2006. u 15:57 sati.