Dala bi ona sve na ovom svijetu da su se sreli u nekom drugom svemiru, u nekom drugom životu i da bezuvjetno pripadaju jedno drugom... Njen odlazak bio je rezultat prevelikih htijenja, nije mogla dijeliti ga... Radije će ponosna umrijeti u svom bolu da bi on bio sretan, to joj je manje teško. Nije više željela dirati u njegovu slobodu i ne mariti za svoje lance.
Upamtit će ga po milijun samo njoj značajnih stvari koje je znao nesebično dati, po davno otvorenom srcu i onim predivnim mačije zelenim očima. Upamtit će ga po sreći koju joj je dao.
Sjetit će se svakodnevno svega što joj je gorilo u grudima dok se topio pod njenim usnama, dok su si čitali misli i dovršavali rečenice, kao i svake slabosti koju su osjećali jedno prema drugom.
Za njih nikad neće postojati linija zaborava i nikad neće biti povučena, kao što ni ova neizmjerna tuga nikad neće proći. Te dane nitko im ne može zamijeniti, nitko ponoviti i nitko ih ne može uzeti.
Ne služi nikom za utjehu, ali lijepo je vjerovati da su se voljeli kako nikog prije nisu, da su bar jedno vrijeme bila jedini i jedina.
Imaju pravo zauvijek sanjati o mogućnostima, imaju pravo ostati s uspomenama kojih se mogu sjetiti ili ih spremiti ili zaboraviti...
Na odlasku samo jedna misao prešla je preko usana...Ako sam ti donijela vjeru da postoje dobre žene, valjda ćeš naći i usrećiti bar još jednu...Sretno ti sve što učiniš, sve cure ovog svijeta su sada tvoje.
Ljubav pada u komu.
Post je objavljen 14.02.2006. u 09:47 sati.