Hrvati.- narod indoeuropskog porijekla danas nastanjen u području Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Svojih manjina imaju i po drugim europskim državama gdje žive duži ili kraći period. Porijeklom su sa područja starog iranskog carstva, odakle su se nastanili na području Ukrajine. Njihov put seobe možemo pratiti po imenima sela gdje su se naseljavali. Danas Hrvati imaju više ogranaka po drugim državama kao što su Gradišćanski Hrvati (Austrija), Molizanski Hrvati (u Italiji) i Krašovani (Rumunjska). Hrvati su jezično slavenizirani, moguće još od kontakta sa Antima, a kasnije iz panslavističkih razloga, politički svrstani u Slavene.
Sadržaj [sakrij]
1 Uvod
2 Ime
3 Kratka Povijest
4 Etnografija
5 Populacija
6 Gradovi sa značajnijom koncentracijom Hrvata
7 Vanjske poveznice
[uredi]
Uvod
Podrijetlo Hrvata
Braća Klukas, Lobelos, Koscenes, Muhlo i Hrvat, i dvije njihove sestre Tuga i Buga doveli su na područje Panonije i Dalmacije (u drugoj polovici 7. stoljeća) sedam hrvatskih plemena.Podrijetlo Hrvata prije velike seobe naroda nije sigurno. Jedna teorija kaže da Hrvati potječu iz stare Perzije, današnjeg Irana. Jedan od ranijih oblika njihova imena, Horovathos, nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Oba kamena se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.
Početkom 7. stoljeća, Hrvati su napustili područje sjeverno od Karpata i istočno od rijeke Visle (tzv. Bijela Hrvatska) i naselili se na zapadnim Dinaridima. Vidi: Povijest Hrvata
Theories about the Pre-Historic Period of the Croats [1]
Identity of Croatians in Ancient Iran [2]
Identity of Croatians in Ancient Iran [3]
[uredi]
Ime
Ime 'Hrvati' , prema suvremenim istraživanjima vuče korijen iz iranske ili arijske riječi , i najvjerojatnije iz proto-arijskog 'saraswati' (sanskrt), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti. Ono datira iz 3750. godine prije Krista. Ovdje treba znati da su Arya narodi prodrli u Indiju, noseći sa sobom iransko ime i iranski jezik. Danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind) i čine granu Indoeuropskih (Arijskih naroda). Aryan znači 'plemeniti' a prefiks –ar prisutan je kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u asirskom postojao naziv Arvat. Ostale razne varijante nalazimo i kod drugih naroda koji su bili u kontaktu sa Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas sačuvan imenima naselja i gradova kao u Siriji (Arwata), dolina Harava u Izraelu, Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati. Značenje imena Hrvati moglo bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.
Put Hrvata Do Jadrana [4]
[uredi]
Kratka Povijest
Kamen iz Tanaisa na kojem je istaknuta riječ "Horovathos"Pojava Hrvata Legenda o Tugi i Bugi
Povijest Hrvata počinje davno prije nego što ih spominju rimskim izvori kao doseljenike u Panoniju i Dalmaciju, kamo su došli odnekuda iza Karpata. Prema uvijek iznova prepisivanoj teoriji, oni su Slaveni koji su živjeli u savezu sa Antima. Kasnije su se odvojili, i pod vodstvom petero braće (Klukas, Lobelos, Koscenes, Muhlo i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga), u drugoj polovici 7. stoljeća naselili se na području Dalmacije i Panonije. Ovdje su naišli na Avare koje su potukli i stvorili sebi novi dom. Djelomice ovo može biti i točno. Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom porijeklu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom porijeklu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit. Naučna istraživanja o iranskom porijeklu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, povijest Hrvatima pisala je politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. jedan istraživač učinio je studiju o iranskom porijeklu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi', bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija.
Spomenik Kralju TomislavuJedan manuskript koji datira iz 1370. prije Krista spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Cyrusa II i Darija I postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti, spominju se 12 puta. Postoje i dva manuskripta koja spominju Hrvate u Iranu u II i III stoljeća prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts sa područja Krima i Azova. U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima. Prateći kronološki povijesne imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croats). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnovaše Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje sa Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću Antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Heracliusu ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene sa Jadranske obale.)
U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Korijeni alfabeta u suprotnosti su sa slavenskim, naginju orijentalnom tipu, nekada široko u upotrijebi u stara vremena. Mnogi manuskripti pisani oviim pismom potječu prije 9. stoljeća. Još jedna stvar upućuje na iransko porijeklo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. -Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva: Tugomirići, Bužani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoše i obiteljskim imenima.
Nova domovina
Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614-615 Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni si kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno sa Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. Prije nove ere. Hrvati su bili narod ratničkog tipa. Neki bizantski izvještaji iz 10. stoljeća navode kako su u 7. stoljeću, u vrijeme cara Heracliusa, protjerali oko 630. Avare i Slavene iz Dalmacije, a zatim protjerali i Avare iz današnje Slovenije. Na jadranskoj obali nastale su dvije Hrvatske, Bijela i Crvena.
Hrvatska se kao nezavisna nacija pojavljuje 924 u vrijeme kralja Tomislava (910.-928.) koji je zavladao sve do obala Dunava. Hrvatska i Venecija bore se za dominacijom nad Dalmatinskim gradovima. Ipak Dallmatinski gradovi uskoro moraju plaćati Hrvatima porez za slobodan prolaz svojih galija po Jadranu. Nakon Velikog raskola (1054.) odvojiše se rimska i Bizantska crkva. Normani, možda uz papinsku podršku, počinju opsjedati bizantinske gardove na obali. Nešto kasnije (1075.) papinski nuncij okrunio je Dmitrija Zvonimira (1076.-1089.) kraljem Hrvatske. Hrvatsko plemstvo potresa nesloga i nakon Zvonimirova smrti hrvatski tron prihvaća László I. Mađarski koji 1094. utemeljuje Zagrebačku biskupiju. Zagreb postaje crkveno središte Hrvatske. Drugi mađarski kralj Kálmán, pobijedivši opoziciju zadobiva 1102. krunu Dalmacije i Hrvatske, iste godine Hrvatska je i aneksirana i do kraja prvog svjetskog rata tretirana kao vazalna država. U sklopu Mađarske Hrvatsa ima lokalnog guvernera (ban), privilegirano zemljovlasničko plemstvo i svoj Sabor. Priključenje hrvatske krune Mađarskoj ,automatski je učinio Mađarsku i Veneciju rivalima za dominacijom nad Jadranom. Mađarska zahtijeva pristup moru a Venecija sigurnost svojih trgovačkih putova prema istočnom Mediteranu i koristi dalmatinsko drvo za svoju brodogradnju. Između 1115 i 1420. dvije sile vodile su dvadeset-jedan rat za pomorsku kontrolu. U ovo su se upleli i Srbija i Bosna. Srbi se dočepaše obale južno Boke Kotorske na južnoj obali Jadrana oko 1196. i držali je nekih 150 godina. Bosna dominira srednjom obalom Jadrana tokom kasnog 14. stoljeća. Istovremeno dalmatinski gradovi se bore za svoju autonomnost. U tim vremenima osobito se ističe Dubrovnik koji je dolaskom Turaka postao posrednik između Europe i nove otomanske provincije u Europi. Preko Dubrovnika izvoze se dobra, metali, sirovine, poljoprivredni proizvodi i robovi. Kasnije moć Dubrovnika počinje blijedjeti, godine 1667. pogađa ga snažan potres.
Od 1420. Venecija preuzima potpunu kontrolu nad dalmatinskom obalom, osim Dubrovnika, reduciraju prava dalmatinske lokalne autonomije, guše industriju i posjekoše šume. Dalmacija je postala siromašna , nazadna pokrajina čije je središte bio Zadar. Ona je ipak dala više umjetnika i intelektualaca : Radovan, Juraj Dalmatinac, Ivan Gundulić i Ruđer Bošković. Ni Turci ne miruju, u ranom 16. stoljeću preplavili cijelu istočnu i južnu Hrvatsku južno od Save. U bici na Mohačkom polju (Mohács) 1526. poklali su slabe mađarske snage. Nakon ove bitke Mađarski i Hrvatski plemići izabiru Ferdinanda I. Habsburškog za kralja Mađarske i Hrvatske. Ovim potezom Austrija odmah ograničava moć Sabora i uspostavlja vojnu granicu kroz Hrvatsku i regrutira Nijemce, Mađare i Srbe da služe kao seljačka granična straže. Austrija na to počinje direktno kontrolirati granično područje dajući lokalnu autonomiju obiteljima koje su prihvatile da se nasele na tom području. Ortodoksne granične obitelji postale su opozicija Rimokatoličkoj crkvi.
Turski upad u Hrvatsku i Austriju nabio je veliko povećanje cijena poljoprivrednim proizvodima. Ovo je dovelo da su kmetovi morali plaćati porez zemljovlasnicima u naturi. Dolazi do Seljačkog ustanka koji započinje 1573. pod vodstvom Matije Gupca. Seljaci se bore za svoje pravice, ukidanje feudalnog sistema osnivanje seljačke države. Pobuna je ubrzo ugušena, a Matija Gubec je pogubljen na Markovom trgu četrnaestog veljače iste godine. Vrije i na religioznom polju, mnogi hrvatski i dalmatinski plemići se preobraćuju sredinom 16. stoljeća na protestante, a Stipan Konzul i Antun Dalmatinac (umro 1579.) protestantski propovjednik, izdaju prvu hrvatsku Bibliju. Početkom sedamnaestog stoljeća ipak se ovi protestanti preobraćuju nazad. Sabor tada 1609. izglasava katoličku vjeru jedinom u Hrvatskoj. Isusovci utemeljuju škole, izdaju gramatiku i rječnike. Na ratištu su u međuvremenu Turci došli do Beča (1683.) ali su potučeni i počinje njihovo protjerivanje iz Europe. Godine 1699. ugovorom u Srijemskim Karlovcima ([5] ) Turci prepuštaju Austriji većinu Mađarske, Hrvatske i Slavonije. Od 1780. do 1790. Joseph II. uvodi reforme ali ne dobre za Hrvatsku. Cijelo carstvo pod njihovom je kontrolom a njemački zamjenjuje latinski jezik sližbenim. Ova odluka je razbjesnila Mađare koji se sada bore da mađarski bude službeni jezik u Mađarskoj. Hrvati su u strahu i od germanizacije i mađarizacije, oni brane latinski. Dolazi 1790. godina, Joseph umire a nasljeđuje ga Leopold II., ona napušta centralizaciju i germanizaciju i daje Mađarskoj status nezavisnog kraljevstva pod austrijskom krunom. Sljedeći austrijski car Francis I (1768.-1835.) koji politički guši Mađarsku gotovo četiri dekade. Na jugu Venecija odbija otomanske napade i nakon Mohačke bitke pomažu da se Turci napokon oko 1693. otjeraju sa obale . U kasnom 18. stoljeću dolazi do promjena, Napoleon gazi Veneciju i Austriju, a Dalmacija, Dubrovnik i zapadna Hrvatska postaju Ilirske provincije. Francuska počinje stimulirati agrukulturu i trgovinu u svojim provincijama.
Ante Starčević 'Otac domovine', zajedno sa Eugenom Kvaternikom 1861. osnovao Hrvatsku Stranku Prava.Godine 1814. vojna granica i Dalmacija vraćaju se Austriji kada je Napoleon pobijeđen; Mađarska ponovno zadobiva Hrvatsku i Slavoniju. Godine 1816. Austrija pretvara većinu Ilirskih provincija u Ilirsko kraljevstvo i Dalmaciju zadržava za sebe. Uskraćuju se prava dalmatinskom plemstvu. Sve ovo dovodi do pokreta za ujedinjenjem Južnih Slavena. Tridesetih godina 19. stoljeća vrlo je živahno, Ljudevit Gaj, novinar i lingvist, promovira slavenski jezik, a 1836. utemeljen je anti-mađarski žurnal koji poziva na ilirsko kulturno i političko jedinstvo. Ilirizam plaši Mađare, njihova skupština izglasala je da mađarski bude službeni jezik Mađarske i Slavonije. Hrvati za ovaj potez Mađara kažu da je povreda njihove autonomnosti. Pišu se peticije Beču da se odvoje od Mađarske. Sve dokumente iz Budimpešte šalju natrag u Mađarsku. Sve je zakuhalo. Mađari se 1848. podigoše protiv Austrije. Ban Josip Jelačić povede svoju vojsku i napadne mađarske revolucionarne snage, upleli su se i Rusi i napali Mađarsku da slome revoluciju. Hrvati su i ovaj puta ostali kratkih rukava, usprkos lojalnosti Austriji u ratu sa Mađarima , car je uveo apsolutističku vladu i germanizaciju. Austrijski apsolutizam na potraja dugo, tek do 1860. a vojnim porazom 1866. carstvo je u kolapsu. Ovo natjera 1867. cara Franju Josipa da uđe u dualnu monarhiju s Mađarskom pod jednom krunom. Hrvatska i Slavonija došla je pod mađarsku kontrolu. Dalmacijom zavlada Austrija. Negdje iza 1868. i hrvatsko vodstvo na one koji žele južnoslavensku uniju te Hrvata koji žele Hrvatsku u svojim granicama. Srbi su naravno za ujedinjenje Slavena a na njihovoj strani je i Josip Juraj Strossmayer. Ovaj u Zagrebu 1867. osniva Jugoslavensku Akademiju Znanosti i Umjetnosti i 1874. Zagrebački Univerzitet. Interese Hrvata zastupa na drugoj strani Ante Starčević ([6] ) koji je cijeli život proveo u borbi za slobodnu Hrvatsku i oslobađanje od austrijskog jarma. Protivnici su ga zbog ovoga prozvali nacionalistom. Austro-Ugarska je protiv stvaranja države pa ponovno uvodi vojnu granicu u Hrvatskoj, povećavaju broj Srba za oko 25% od njezinih 2,6 milijuna stanovnika. Rastu etničke tenzije. Ban Karoly Khuen-Héderváry (1883.-1903.) koristi ovu priliku da promovira mađarizaciju. Tek iza 1903. umjereni Hrvati i Srbi stvaraju koaliciju i ulaze u Sabor.
Novija povijest
Jure Francetić i Rafael Boban.Približava se 20. stoljeće, 1861. nastala je Stranka Prava. Srbi rade na stvaranju Velike Srbije. Oni zahtijevaju svoje pismo i kulturnu i političku autonomiju i žele sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, takozvano 'Srpsko pitanje'. Godine 1914. dolazi do Prvog svjetskog rata koji potraje do 1918. Austro-Ugarska je poražena Iste godine nastaje nova država Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) sa središtem u Zagrebu. Ona i nastaje prvog prosinca 1918. a zastupaju je Svetozar Pribičević i Anton Korošec. Glavni grad postat će Beograd. Mir neće potrajati dugo. Do sljedećeg rata 1941. politički je veoma živo. Srbi vode veoma agresivnu politiku i u nju se najviše ulaže. Od 1928. počinju progoni Hrvata. Javljaju se Ustaše kojima je primarni cilj bilo rušenje kraljevine, čiji je vođa Ante Pavelić. Istim poslom zauzeti su i komunisti, i oni se bore za rušenje ove diktatorske države. Od 1929. zemlja nosi novi naziv, Kraljevina Jugoslavija. Godine 1939. stranka HSS ipak postiže da se Osnuje Banovina Hrvatska.
Dobroslav Paraga, Ponovni utemeljitelj Stranke prava, Ustankom Srba u Hrvatskoj odmah organizira obrambenu vojsku HOS-a, danas nepravedno izostavljan za svoje doprinose u organiziranju obrane Republike Hrvatske.Mir neće dugo ,dolazi do novog rata kojeg izaziva Adolf Hitler, on želi stvoriti novu rasu. U vremenu od 12 dana osvaja Jugoslaviju i podijeli ju. Stvara se nova Hrvatska kojoj si pripala i povijesna hrvatska područja u Bosni. Vlast preuzimaju Ustaše koji na čelu Ante Pavelića žele vlastitu hrvatsku državu, ona će biti nazvana Nezavisna Država Hrvatska. Ovo ime nastaje od stare hrvatske težnje za vlastitom hrvatskom Državom. Hrvatski komunisti pak na drugoj strani ne žele postojanje takve države, na strani su Srba koji žele Jugoslaviju koji i nadalje nastoje provesti plan o osnivanju Velike Srbije. Pobjedom saveznika u Drugom svjetskom ratu (1945.) Jugoslavija je opstala. Ovom pobjedom počinje ponovno komunistički lov na Hrvate i pripadnike ustaške vojske. Vrše se masovni pokolji nad Hrvatima u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj zauzimaju sve vodeće položaje i bolja radna mjesta. Srpska paravojska (četnici) naveliko je pristupila pobjedničkoj strani. Hrvatski borci za hrvatsku nezavisnost prisiljeni su bježati u inostranstvo. Jure Francetić, jedan od najopjevanijih ustaških boraca ubijen je još za rata. Ništa manje poznati Rafael Boban uspio je pobjeći iz Jugoslavije, i kasnije se priključio američkim Zelenim beretkama, nije poznat njegov svršetak. U zemlji pod pritiskom jugoslavenske policije vlada zatišje. Situacija se polako smiruje. Govori se o bratstvu i jedinstvu, koje prvi predsjednik Jugoslavije Josip Broz neprestano spominje. Takva situacija vlada sve do Brozove smrti. Narod ga isprva oplakuje ali uskoro ponovno dolazi do 'ugroženosti' Srba u Hrvatskoj. Opet se želi dovršiti cilj stvaranja Velike Srbije. Devetesete godine hrvatski Srbi počinju podizati cestovne barikade. Ova srpska revolucija dobila je naziv 'Balvan revolucija'. Godine 1991. puknuo je otvoreni rat, 25 lipnja 1991. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman
Prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj Republike Hrvatske.proglasio je nezavisnu Republiku Hrvatsku.]] Napadnut je Vukovar, počinju otvoreni napadi na području Slavonije, Like i Dalmacije. Srbi nastoje odvojiti bivšu Vojnu krajinu i osnivaju nepriznatu državu na području Hrvatske i Bosne, žele izbiti na more. Osobito je žestoko na području Pakraca i Gospića. Obrani prvi pristupaju pripadnici Policije, HOS-a, članova Stranke Prava, koju osniva Dobroslav Paraga, i ZNG-a Ovaj rat potrajao je do sredine devetesetih godina kada je u dvije znamenite akcije 'Bljesak' i 'Oluja' oteto hrvatsko područje vraćeno matici zemlji.
Hrvatska plemićka plemena .-
(12; Karinjani i Lapčani su jedno pleme koje se razdvojilo)
Čudomirići,
Gusići,
Jamometići,
Kačići,
Karinjani,
Kukari (KlLkarL), ovo pleme , vjerojatno je porijeklom od Klukasa.
Lapčani,
Lasničići (Lačničići),
Mogorovići,
Polečići (Poletčići),
Snačići (zvani i Svačići),
Šubići,
Tugomirići. Pleme za koje se drži da su od sestre Tuge. Nastanili su se kod Karlobaga i u Poljicama
[uredi]
Etnografija
Stara hrvatska plemena
Banjani.-
Bašča. -
Bužani.-
Draganići.-
Draginiči.-
Travunjani.-
Zahumljani.-
Život i običaji
Po dolasku u novu domovinu Hrvati su nastanili područje između Drave, Drine i Jadranske obale. Na južnoj Jadrasnskoj obali nalazila su se područja plemena Zahumljana, Travunjana i Dukljana (ime po starom plemenu Dokleati). , koji su također najvjerojatnije bili Hrvati. U svakom slučaju Dukljani su svoje porijeklo dali današnjim Crnogorcima, koji su još u 19. stoljeću u Carigradu izjavili 'Nijesmo mi Srbi …mi smo Crnogorci… govorimo hrvatskim jezikom.' Izjavljeno u u "Obzoru" od 15.01.1937., Područje sjeverne Hrvatske između Drave i Save poznato kao Panonska Hrvatska (danas Slavonija) u vrijeme prije kralja Tomislava nazivano je imenom Sklavinija ,narod koji ju je naselio nazivan je Sklavinima, svakako varijanta imena Slaveni. Znamo da su Hrvati još vjerojatno za vrijeme saveza sa Antima, ili možda i malo kasnije poprimili slavenski jezik. Ovakvom lingvističkom slavenizacijom nametnuto im je i slavensko ime. Područje koje su naselili, Slavonija ili Sklavinija sačuvala je ime do danas. Današnje Šokce koje nalazimo u Slavoniji nemaju biti kojeg drugog porijekla nego onog sklavinskog. Šokci imaju svoj poseban mentalitet. Oni su poznati kao radišan narod koji je na području Slavonije našao plodnu i rodnu zemlju kojoj se posvetio. Oni su veoma uspješni ratari i uzgajivači kukuruza (nakon otkrića Amerike), pšenice i drugih žitarica. Šokci poznati i po uzgoju stoke i napose svinja, od kojih potječe glavnina mesne hrane. U području Bijele i Crvene Hrvatske nalazimo opet drugačiji tip Hrvata. Geografske prilike nesumnjivo su utjecale na drugačiji mentalitet i tip kulture. Kamen, more i sunce potaklo je razvoju uzgoja maslina i grožđa. Blizina mora djelovala je i na razvoj brodarstva, te gusarstva kao oblika privređivanja. Znano je da su još stari Neretljani i nešto mlađi Kačići bili strah i trepet slobodnom pomorstvu dalmatinskih gradova, i napose Veneciji. Hrvati sa obale Jadrana postali su poznati pomorci, a to vrijedi danas za njih. Dubrovnik i Bokelji na glasu su kao vješti pomorci. Proizvodnja vina, pršuta im maslinovog ulja glavni su proizvodi i čuveni specijaliteti potomaka Bijelih i Crvenih Hrvata. Tipovi naselja razlikuju se isto prema geografskim prilikama. Šokačka naselja Slavonije izduženog su oblika čije su kuće obično nižu bočno okrenute prema šoru (ulici) s kojima čine gazdinstva. Kuće su drvene i sa ostalim gospodarskim zgradama ograđene sa ulične strane drvenim ogradama. Ovakva dugačka naselja moguća su samo u ravničarskim predjelima. Bliže ili dalje gazdinstva imaju svoja poprilično velima polja na kojima se uzgaja pšenica (danas manje) i kukuruz. Potpuno je drugačiji tip naselja u brdovitim predjelima kao u Lici gdje su razbacana na velikom području. Kuće su veoma strmih krovova, izvorno drvene, danas zidanice. Hrvati brdskih područja također su se prilagodili obliku tla i klime. Stočarstvo (ovca) i uzgoj krumpira glavne su preokupacije. Polja su znatno manja nego u Slavonije. Glavno piće Ličkih Hrvata je rakija šljivovica dok je šljiva najznačajnija voćka.
Kultura i umjetnost
[uredi]
Populacija
Hrvati iz St. Louisa, SAD, snimljeno 1939.Hrvata ima oko četiri milijuna u Hrvatskoj i oko 600 000 u Bosni i Hercegovini, te oko 100,000-200,000 u ostalim zemljama bivše SFRJ, te u Gradišću u Austriji.
Njihov broj u inozemstvu se može samo procijeniti, ali pretpostavlja se da u iseljeništvu živi barem jednako mnogo Hrvata kao u domovini, no taj broj najviše ovisi o tome smatraju li se više Hrvatima i kako se etnički izjašnjavaju. Mnogi potomci iseljenika poženili su se pripadnicima raznih drugih naroda, a njihovi današnji unuci i praunuci jedva da nešto više znaju o svojem porijeklu. Zaboravili su jezik, asimilarali u nove zajednice i prihvatili tamošnju kulturu. Znatan je također i onaj dio hrvatskih iseljenika koji NE GOVORE više hrvatskim jezikom ali su svjesni svoje etničke pripadnosti. Najveće emigrantske skupine žive u Zapadnoj Europi, ponajviše u Njemačkoj, a zatim u Italiji, Švedskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji itd. Od drugih kontinenata, Amerika ima najbrojniju hrvatsku populaciju, i to u Sjedinjenim Državama (Ohio, Kalifornija; Pittsburgh je do pred raspad SFRJ bio drugi grad na svijetu po broju Hrvata) i Kanadi (Mississauga), kao i u Argentini, Čileu (krajnji sjever, zatim oko Santiaga i na jugu na Ognjenoj zemlji), Peruu, Brazilu i Boliviji. Postoje i značajne hrvatske manjine u Australiji (Perth, Sydney) i Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi.
Hrvati u svijetu
Bosna i Hercegovina...472,000
Sjedinjene Države...252,000
Njemačka...231,000
Čile...130,000
Srbija i Crna Gora...114,000
Rumunjska...80,000
Australija...70,000
Kanada...62,000
Austrija...60,000
Mađarska...32,000
Švedska...26,000
Italija...23,000
Švicarska...23,000
Libija...16,000
Makedonija...4,000
Argentina...3,600
Urugvaj...3,300
Češka...3,000
Novi Zeland...2,400
Slovačka...1,100
Ukrajina...5,000
Danska...500
Rusija...500
-prema Joshua projektu (osim za Čile). Zaštitnik Hrvata je sveti Josip.
[uredi]
Gradovi sa značajnijom koncentracijom Hrvata
Kriterij koncentracije je bio velik apsolutni broj Hrvata i/ili značajan postotak Hrvata. Kao stanovnici su uzeti trajno naseljeni i stanovništvo "na privremenom radu".
Hrvatska: Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Varaždin
Bosna i Hercegovina: Mostar, Sarajevo, (prije srpske agresije, i Banja Luka)
Srbija: Subotica, Sombor, Beograd
Crna Gora: Kotor, Tivat
Mađarska: Budimpešta, Pečuh
Austrija: Beč, Željezno (Eisenstadt)
Italija: Trst, Milano
Njemačka: München, Stuttgart, Berlin, Mainz
Sjedinjene Američke Države: Pittsburgh, Chicago, Cleveland, New York, Fresno, San Pedro, Los Angeles
Kanada: Toronto
Čile: Punta Arenas, Santiago
Argentina: Buenos Aires, Rosario
Brazil:
JAR:
Australija: Sydney, Melbourne, Perth
Novi Zeland: Auckland
Post je objavljen 10.02.2006. u 21:15 sati.