ANTE PAVELIĆ
1889. - 1959.
Ante Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. godine u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. godine maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava. Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao 1914. godine, a već 1915. godine stekao je doktorat prava. U razdoblju od 1915. do 1918. godine radio je kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske stranke prava. Nakon završene stručne prakse (1918.) radi kao samostalni odvjetnik. U tom periodu ženi se s Marom Lovrenčević i s njom kasnije ima troje djece: sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju. Iste godine (1918.) ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga potpredsjednik stranke. Tri godine nakon učlanjenja (1921.) izabran je za zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još jednu zadaću - u ime Hrvatske stranke prava bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.
Godine 1927. izabran je za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika, a u lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku talijanske vlade Davanzatiju u ime Hrvatske stranke prava predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke 1928. godine pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. godine osniva istoimenu organizaciju za borbene akcije.
Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u Beč, zatim s G. Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju. U Sofiji 20. travnja 1929. godine s vođama makedonske emigracije potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. srpnja 1929. godine osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije. Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. godine u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. godine obznanjuje - Načela ustaškog pokreta, u 17 točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. godine atentat u Marseillesu. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. godine uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine.
Do kraja listopada 1936. godine dovršava opsežni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: Hrvatsko pitanje. Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinović, 1. travnja 1937. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italij. Sukladno tome ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. godine. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. godine prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije, tj. 11. travnja i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. Dana 15. travnja 1941. godine Pavelić stiže u Zagreb i kao poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941. godine potpisuje Rimske ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Početkom lipnja 1941. prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. godine u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.
Odnose unutar NDH Pavelić riješava terorom. Tako već 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predviđa samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede časti i životnih interesa hrvatskoga naroda. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sustav po uzoru na nacistički režim u Njemačkoj, donio rasne zakone, uspostavio koncentacijske logore i podržavao nasilje nad dijelom stanovništva, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Zabranio je sve stranke i udruge, te uspostavio osobnu diktaturu. Na poticaj umjerenih ustaških prvaka, početkom 1942. godine ublažava teror pa tako u siječnju 1942. godine saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u Kupinec i pušta zatvorene zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje status pravoslavnih državljana i donosi odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, a u listopadu 1942. godine uklanja s dužnosti Eugena Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja politike terora.
Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje N. Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošću N. Mandić i M. Lorković vodili s čelnicima HSS-a. Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacističke Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovića i A. Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. godine te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. Godine 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10. travnja 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu, te odlazi u Španjolsku u kojoj tada vlada Franco. U Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.
Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.
Post je objavljen 19.02.2006. u 21:06 sati.