Neko prokletstvo obuzme čovjeka pa skuplja gluposti sve dotle dok mu ne cure van iz uha, nosa i kroz rupice na koži. Onda sasvim iznenada, zasićen svojim hobijem, baci to u smeće. Kao dijete čuo sam kako Amerikanci plaćaju komarčeva krila, pa sam odmah počeo skupljati komarce i otkidati im krila zamišljajući gomilu zelenih novčanica. Uskoro je to palo u zaborav jer je netko rekao da treba skupljati krumpirove zlatice, i to još pedesetih godina kad su bile rijetkost. Poslije toga se skupljalo ljekovito bilje, a kad su došle šezdesete, svi su počeli skupljati značke, poštanske marke, kutije šibica, neobične bočice od parfema, kutije od cigareta. Zarazio sam se i ja tim virusom tako da su mi značke prekrile zidove. Imao sam deset znački s Lenjinovim likom koje sam mijenjao za domaće heroje; za jednog Lenjina mogao sam dobiti pet vatrogasnih društava ili čak deset jubilarnih znački. Onda su došle sedamdesete, pa smo počeli skupljati neke vrednije stvari. Ako može Pegy Gugenheim skupljati umjetnine, zašto ja ne bih mogao naše Podravce – naivce, pa su zidove prekrili naivci; umjetničke slike s puno bundeva, tratinčica, krava koje lete, pijetlova s potrganim vratovima. Ako si ne mogu priuštiti Picassa, mogu Matu Frkofuleka, iz Gornjeg Pečurkovca. Kružila je izreka: «Reci mi tko ti na zidu visi, pa ću ti reći tko si». Kad su mi dojadile slike naivaca, mijenjao sam ih za korisnije stvari. Tako sam, recimo, tri platna mijenjao za polovni frižider; dvije malo veće slike za rabljeni kauč i odjedanput sam imao punu kuću rabljenog namještaja, ali nisam imao slika. Preostale slike mijenjao sam za male skulpture koje su skupljale prašinu. Slična kolekcionarska sudbina snašla je i moje prijatelje, a onda je došlo do povijesnih promjena: pucanja i potucanja. Više se nisu tražile slike, nego oružje i municija, tako da su neki stvorili cijele arsenale. Ako još nekada budem nešto skupljao, bit će to male sličice mrtvih političara koje su naslikane na novčanicama.
Post je objavljen 10.02.2006. u 19:41 sati.