Lijepo se probuditi ujutro s tri dobra naslova u glavi i reći: Svijete, evo me, zatim izvući pisaću mašinu i uz jutarnju kavu napisati nekoliko rečenica lijepe književnosti da svijet dozna što kažem ja, jer su sinoć na TV dnevniku rekli što imaju oni. Trgovci govore: izvoli, hvala, molim, doviđenja, svratite opet, samo mi, profesionalni književnici, udišemo gradski smog i skupljamo slova po cesti koja poslije ugrađujemo u priču. Ako nema književne kritike, sigurno ima književnosti, ali to ne znači da književnici nemaju novaca kako bi platili da o njima nešto dobro napišu. Dobre se kritike plaćaju njemačkim markama (eurima op.ur.). Njemačke marke (euri op.ur.) izrađuju se u Frankfurtu, a ne u Babinoj Gredi ni u Rakovom Potoku, pa tu i nastaje problem kako doći do njemačkih maraka a ne zamjeriti se svojoj državi. Raspitivao sam se što je potrebno da uđem u Udruženje književnika Hrvatske misleći da ću tu naći nekakve devize. No, prevario sam se. Trebaju mi dvije preporuke kolega i dvije objavljene knjige i onda stječem pravo da poslije smrti na zgradi u kojoj je Klub književnika, bude istaknuta crna zastava na pola koplja. Ljudi će ulaziti u tramvaje i izlaziti iz njih, golubovi će kljucati mrvice i nitko, baš nitko, neće pitati tko je umro. Ako i pita čovjek čovjeka i onda njih dvoje onog trećeg čovjeka, nitko neće znati da je satiričar otišao da Bogu položi račune. Ubio me Bog ako znam je li to dobro ili loše, ali znam da je smiješno. Očekuješ komad kruha, a dobiješ crni barjak na polja koplja. Mislim da je to genijalno smišljeno. Ipak se pročulo da ima dobar restoran u Klubu književnika, pa bih trebao otići tamo dok sam još živ. Neću napisati priču čiji bi naslov bio «Mrtvaci ne jedu gulaš». Što kažete? Naslov je genijalan.
Post je objavljen 10.02.2006. u 19:37 sati.