Marketing
... samo znak pažnje...
Jeste primjetili ikada da, što ste manji to vas je lakše zadovoljiti po pitanju želja i željica, poklona i iznenađenja!?
Neki dan sam se sjetila kako sam uživala i veselila se Božiću ili rođendanu! Kako mi je srce lupalo od uzbuđenja kad bi dobila neku sitnicu. Još se sjećam ko jučer, kad sam dobila prvi poklon od svoga brata, bio je to srebrni lančić. Prvi poklon koji mi je sam kupio. Bila sam kao balon napuhana, ponosna i rumena u obrazima. Moj brat je meni kupio nešto tako lijepo.
Sjećam se i svakog rođendana kada sam od Bake dobivala po jedan zlatan privjesak, slagala sam ih na "prosilicu" (zlatne narukvice sa hrpetinom privjesaka na svakoj kariciki).
Isto tako desio se i jedan rođendan na kojem mi je i nestala netragom ista ta narukvica koju sam imama od rođenja i na kojoj je sigurno bilo barem 10 privjesaka (bio je to moj 10. gođendan). Nažalost, nikad je nismo pronašli i bakini pokloni nestali su u nepovrat...
Što sam starija, to sve više takve stvari gube značaj. Ne, nije da me ne vesele, već ljudi više ne koriste rođendane ili neke godišnjice kako bi se ljudi skupili i družili, već to liči na sabiranje što večeg broja, i što skupljih poklona. Sve više ljudi jednostavno više niti ne slave rođendane niti obračaju pažnju na tuđe. I to me žalosti. Ili druga krajnost, rođendani izgledaju ko svadbe, na kojima se pokazuje imovinsko stanje i platežna moć pojedinca. Svaka čast onima koji pronalaze sredinu u svemu, takvih malo znam.
Jesam, sentimentalna sam, i pamtim sve godišnjice, i rođendane i imendane, i Valentinovo... no jedina sam uz moju mamu i baku koje to pamtimo. Obožavam ukraden cvijet iz tuđeg dvorišta, crtež koji je netko sam napravio. Zapakiranu kutijicu koju je netko sam ukrasio papirićima i trakama. Guštam otvarati dugo i dugo te paketiće, i uživam u išćekivanju što je unutra, pa makar to bila i pikula! omot mi je nekad i draži od samog poklona, vidi se pažnja i trud koji je dan u pakiranje.
Danas živimo u uvjerenju da će se ljudi nać uvrijeđeni ako im ne kupiš konkretno, već samo doneseš buket cvijeća. (mislim, ono, kao, šta će mi cvijeće? daj mi nekaj konkretno, kažu... a ja mrzim bacat novac na poklon koji se možda toj osobi neće dopasti). ILi kažu špto žele, a to "nešto" košta moju mjesečnu zaradu. Mislim stvarno...
Pa onda radije neću tim osobama ništa kupovati niti dolaziti.
Ja bi neznam šta dala, da ima barem 5 osoba kaj mene ili u mojoj blizini koji vole sitnice kao i ja. Moja bolja polovica živi sa stavom: živi kao da je svaki dan rođendan, no... jel to izvedivo? Jel se stvarno možemo tako ponašati? Bez daljnjega, on se uvijek sjeti bitnih rođendana, šta je-je! Ali oni sitni datumi, naši datumi, to mu je opterećenje. I nije jedini, upoznala sam podosta ljudi koji na isti način razmišljaju. A ja i dalje razmišljam i borim se sama sa sobom jer uskoro je MENI jedan bitan datum, i znam da ću se pokušat što bolje provest na taj dan, uz veliki napor da ne izletim sa rečenicom: "jel znaš kaj je danas?" jer, svaki dan treba biti lijep i dobar kao TAj ili neki drugi dan.
Možda živim u svom svijetu romantičnih trenutaka iz bajke, uvjerena da je moj princ sklon sitnicama na moj način, a njegov način je zapravo totalno drugačiji od mog, a ponekad BAŠ kao i moj.
Još uvijek pamtim naš prvi Božić koji smo proveli zajedno... a poklon je bio skriven ispod poklopca klavira... Tada sam taj maleni i dragocjen poklon stavila na sebe i dan danas je tu. Nikada ga ne skidam. Možda je to bio tren kada se moj princ uvukao u moje misli i pročitao sve što je u njima... a možda se sve više sada gubi u gustoj i zarasloj šumi mojih razmišljanja... definitivno sam zapustila svoje misli.... sad je prava prašuma, nije niti čudo da ništa ne vidi više kroz nju...
Post je objavljen 10.02.2006. u 09:32 sati.