Čitajući različite blogove često prepoznajem neke situacije iz svoga života. Gledam kako ljudi nekim problemima pristupaju kao nerješivima, donose životne odluke kao konačne i brinu se. Onda odvrtim film, vidim kako je to prošlo kod mene i vidim da sve nije bilo vrijedno brige i da ti se život nekako posloži, nerijetko i iznad očekivanja. Stara je narodna da se trebamo brinuti samo za stvari koje nas muče a možemo ih promijeniti, a isto tako da ne lupamo glavu o zid za sve ono što promijeniti ne možemo. Umjetnost je takvo što i prihvatiti. Trebamo biti svjesni svoga života da se ne bi na njegovu kraju pitali "ima li života prije smrti". Svjestan trenutnih prilika i mogućnosti da ih promijenim. Svjestan činjenica o onome što mi šteti ili koristi zdravlju. Svjestan ljudi koje volim i koji mene vole. Tek kad to postignem mogu učiniti nešto konkretno za eventualna poboljšanja u životu. Svi će ipak reći da su svjesni svega toga, ali se usudim reći da nisu u pravu. Najbolji primjer za to je kad netko kaže da je svjestan da mu pušenje nije dobro za zdravlje, a ipak puši. To nije svjesnost. Do svjesnosti dolazimo kada nam doktor nakon pregleda kaže - imate rak, od pušenja. Možete preživjeti ako prekinete. Da vidiš svjesnosti! To možemo nazvati i buđenjem. O tome sam doista pozvan govoriti, jer sam u kratkom razdoblju imao dvije operacije tumora. Oh, da vidite samo kakva su to buđenja. Kako snažno zavoliš sve oko sebe... Bogu hvala, od tada je prošlo nekoliko godina i sada sam posve novi čovjek.
Post je objavljen 10.02.2006. u 07:01 sati.