Nakon traumatičnog radnog vremena u Leksikografskom zavodu, rekreiram se ekstremnim sportovima. Prije mjesec dana mi se desila gadna nesreća pri skijanju – na skakaonici sam slomio lijevo koljeno i lakat.
Nakon mjesec dana gipsa, doktorica me poslala na fizikalnu terapiju. Zvučalo je dobro: refleksna masaža, magnetna terapija, elektrostimulacija. Stanje u hodniku spustilo me na zemlju – redovi i čekanje, nezainteresirane sestre i predugačke pauze za kavu. Ljudi različitih profila i godišta izgubljeno su čekali po hodnicima, dok su natpisi na vratima upozoravali – ne ulazite bez poziva. Maserka me dočekala, prijeteći pucketajući zglobovima prstiju. Sa strahom sam zapazio, da ima barem sto kila žive vage i brčiće, koji nisu obećavali ništa dobro. Bilo mi je jasno da ovo neće biti uživanje. Malo kasnije, svanulo mi je, da je bol najkraći opis ove terapije. A boljelo je vraški! Magnetna terapija bila je, s druge strane, luk i voda – nešto je zujalo, a sestra je čitala časopis, ne obazirući se previše na pacijente. A ono čega sam se najviše bojao - terapija strujom – na kraju je ispala fantastična stvar.
Na vratima je pisalo – elektrostimulacija, terapija interferentnom strujom. Prostorija je imala krevet, a pored njega stolić sa starinskim kovčegom, iz kojeg su virile razne žice. Iz aparata su kao zmije vijugale elektrode, nalik onima na električnoj stolici. Sestra Olga je bila srednjih godina, ni blizu idealiziranoj slici ljepotice u poluraskopčanoj kuti, ispod koje proviruju gole dojke. Naprotiv, bila je u bijelim hlačama i zakopčana do grla. Postavila je vlažne spužvice na bolna mjesta, u njih zataknula elektrode i počela okretati prekidače. Aparat je oživio, a trnci od tisuću iglica počeli su peckati kožu. Opustio sam se tek kad sam se uvjerio, da ništa ne boli. Kontrakcije mišića dolazile su u nepravilnim valovima. Odjednom sam na vlastiti užas shvatio da i ostali mišići reagiraju na ove električne podražaje. Neki više od drugih, jer me iznenadna erekcija posramila. Pokušao sam se okrenuti na bok, skoro iščupavši kablove iz aparata.
- Ostanite ležati na leđima! – sestra Olga je presjekla moj pokušaj prikrivanja. Smješkala se podrugljivo, otvoreno zureći u najveću erekciju od mojeg sedamnaestog rođendana. Dok je očitavala brojke na elektrostimulatoru, upitala je: - Je li sve u redu? Pravio sam se da ne čujem. Uvijek sam se hvalio da imam erogene zone po cijelom tijelu - osim naravno, laktova i koljena. A vidi me sad!
Sutradan sam na terapiji uz sestru Olgu zatekao još jednu medicinsku sestru. Nije se predstavila, nego je odmah počela petljati s prekidačima aparata. Ovaj put se erekcija pojavila s prvim elektrošokom na površini koljena, a trnci se razmiljeli po svim udovima. Nije to bio neugodan osjećaj, ali ukrućenost penisa bila je tako snažna, da je graničila s bolom. Na tren mi se učinilo da mi se vrhovi prstiju izdužuju sa svakim grčenjem mišića. I ne samo prstiju, ako znate što mislim. Naslonjen na desni, zdravi lakat, gledao sam s nevjericom prema izbočini među nogama. Kao da se nije radilo o mojoj aparaturi, inače prosječnih dimenzija. Pokušao sam prekriti čudovište gornjim dijelom trenirke. Očito, nedovoljno brzo, jer je sestra Olga namignula onoj drugoj i uskliknula: - Eto, jesam ti rekla! – pokazujući prema izdajničkoj kvrgi impresivne veličine. Nasmijale su se razdragano, a ja sam htio propasti u zemlju od srama. Ipak sam se savladao - barem se medicinske sestre nagledaju golih muških udova i tijela. Ništa fiziološko nije im strano. Pa ipak, obuzeo me iracionalni osjećaj nagosti i nemoći pred tim ženama.
-Sutra dođite u kasnom terminu navečer – rekla je sestra Olga, dok sam s olakšanjem navlačio patike i donji dio trenirke. Još bolje, pomislio sam, barem će biti manje svjedoka mogućim neugodnim situacijama.
Tu večer, odmah poslije terapije, nije mi dopustila da se obučem. Bez okolišanja mi je stavila ruku među noge, zgrabila ga objema rukama i strpala ga u usta. Napetost se pojačala, iako nisam mislio da je jača ukrućenost moguća. Dok sam još zbunjeno ležao, popela se na mene, nasadila se i već je bio unutra. Sve mi se činilo potpuno irealno, pa sam i sam počeo razmišljati u fragmentima, kao da gledam u slomljeno ogledalo s tisuću odraza. U nekima sam vidio njezino lice, kako se grči od užitka; u drugima sebe, kako se čudim nepotrebnosti riječi, objašnjenja ili predigre; drugi su djelići slike pokazivali uzbudljivu maštariju svakog tinejdžera, medicinsku sestru u bijelom u divljem seksu. Jedini je problem bio sa mnom – koliko god čvrsta i ogromna bila moja erekcija, ja nisam uživao. Bilo me strah da netko ne naiđe i ulovi nas na djelu. Penis mi je bio toliko ukrućen, da me boljelo, a sestra, koja me divlje jahala, nije obraćala pažnju na moje uzaludne pokušaje da je skinem s mene. Moje je pokušaje očito krivo protumačila kao želju za još jačim nabijanjem. Na trenutak sam joj uspio vidjeti izraz lica, skrivenog slijepljenim bičevima kose. Izgledala je, kao da će se onesvijestiti. – Sestro, je li vam dobro?- zabrinuto sam promucao, a ona se uz jauk samo skotrljala sa mene.
Ne znam kako sam se obukao i pobjegao do parkiranog auta. – Sutra u istom terminu!- vikala je za mnom. Te noći dugo nisam mogao zaspati. Koljeno i lakat vraški su me boljeli. Sumnjao sam, da struja iz terapije možda skreće u neka druga čvorišta. Bojao sam se sutrašnjeg dana.
Na terapiju sam došao sa sunčanim naočalima. Bilo mi je neugodno pogledati sestri Olgi u lice. Ona nije imala takvih problema. Naprotiv! U terapijskoj sobi čekale su tri medicinske sestre, veselo čavrljajući o nečemu. Kad sam ušao, Olga ih je predstavila: - Sestre Sandra i Marija došle su nam praviti društvo – šeretski mi je namignula, a ja sam se ponadao da će mi nelagoda pomoći da izbjegnem sudbinu, koju mi je Olga očito i večeras namijenila. Po prvi puta u životu nadao sam se izostanku erekcije! Krajičkom oka vidio sam sestru Sandru kako stavlja Olgi u džep smotuljak novčanica. Bilo me strah i pomisliti što joj točno plaća. Sestra Marija vješto je i profesionalno prala ruke u malenom lavabou u kutu prostorije, kao da se priprema za operaciju. Barem da ne boli, pomolio sam se u sebi. Čim su elektrode na mojem laktu i koljenu oživjele, izdajnička se erekcija pojavila. Činilo se, kao da mi je cijeli donji dio tijela oživio. Osjećao sam srce u grlu i damare u svakoj veni i kapilarama. Kao da sam razapeta žaba na stolu za seciranje, dok treperi pred skalpelima. – Samo nemojte da boli!- nekako sam promucao, gledajući u stranu. Nisu se ustručavale jedna pred drugom. Dok me Sandra objahala, ostale dvije su se kao furije obrušile na moje usne i vrat. Mozak mi se nekako uspio odvojiti od tijela. Trezveno sam i analitički secirao svaki isječak ove lude terapije. Činilo se, da ova interferentna struja ima neočekivane terapijske učinke. A možda je to sve od nagomilanog statičkog elektriciteta u sobi? Tisuće dana s tisućama sati strujnog zračenja mora ostaviti neke efekte na ljude i prostor, razmišljao sam skoro znanstveno. Dok su se sestre grubo i bez pitanja smjenjivale na mojem pretvrdom udu, od nelagode sam počeo smišljati pjesmice, da nekako izjednačim taj osjećaj nadrealnog u sebi. Na mom udu, sad ste ko na sudu, odale se bludu, ali ne zaludu, a tu gdje je Kosta, ima toga dosta. Pravi limerik, pomislio sam zadovoljno. Nakon izvjesnog vremena, jadnice su popadale sa mene kao umorne muhe, kao prepune pijavice koje su se do sita napunile krvlju nekog nedužnog konja. Ili vola, zaključio sam vickasto, makar mi je nedavno skrenuta pažnja na razliku vola i bika. E, pa kod ovog ih je vola dočekalo iznenađenje, osvetnički sam se nasmijao vlastitoj slici u razbijenom ogledalu.
- Možemo se svi obući - rekla je umorno sestra Olga, drhtavim rukama zakopčavajući košulju. Nekoliko je puta promašila gumb, pa ga je na kraju ostavila nezakopčanog.
- Sutra u istom terminu?- pitao sam radoznalo. Ako već nisam posebno uživao, barem više nije boljelo. Čak je postajalo zabavno, na neki absurdni način.
- Sutra neću moći - rekla je Olga sramežljivo gledajući u stranu. – Sve me boli, a imam i puno za peglati! Sestro Sandra, možete li vi sutra s pacijentom?
Iznenadilo me, kako su se počele izvlačiti. Kao da smo u braku već godinama. Još je samo nedostajalo standardno izmotavanje s glavoboljom. Polako mi je dolazilo u glavu da sam nekim čudom od ovih terapija strujom postao seksualni Superman i da mi predstoji blistava budućnost u porno industriji. Ili barem bogat i maštovit seksualni život. Nije to bio loš osjećaj, dapače!
- Znate što, ne radimo mi ove tretmane samo vama. Naše je radno vrijeme po dvanaest sati u smjeni. Od prošlog tjedna su se ove nuspojave počele javljati i kod drugih pacijenata.Teško je to sve izdržati. Očito se radi o kvaru na aparatu. Morat ćemo vašu terapiju prekinuti, dok ne zamijene aparaturu.
Nije mi bilo žao. U konačnici, i nije to baš bilo tako zabavno iskustvo - nisam navikao na seks na javnom mjestu. Mene to inhibira i ne mogu se opustiti. Pitao sam se jedino, hoće li sestra Olga i njezino razuzdano društvo znati držati jezik za zubima.
Kao epilog, moram priznati da me koljeno i dalje boli. Srećom ili nesrećom, na samu pomisao na elektrode, dobijem erekciju. Nije to ona bolesna ukrućenost, koja ne prolazi satima. Ova je prirodnija i traje kao moje prijašnje erekcije, do sat vremena. Ne žalim se, jer imam vizualnu stimulaciju svuda oko sebe. Gdje god pogledam, uvijek se nađe neka utičnica ili električni aparat.
Na pitanje u bolnici, što je sa sestrom Olgom, rečeno mi je da je dala otkaz i otvorila privatnu praksu. Šuška se, da je otuđila bolnički aparat za interferentnu struju. Ravnatelj je s indignacijom odbacio te apsurdne optužbe.
Pa tko bi krao stari, skoro otpisani aparat s neispravnim elektrodama?
Post je objavljen 10.02.2006. u 01:01 sati.