Neki dan sam odlučio pospremiti svoju sobu malo. Otvorio sam golemi ormar na čijem su dnu bile još teke iz srednje škole. Bilo mi je užasno smiješno zaviriti na stražnje strane tih teka jer tamo je bila gomila crteža brkatih profesora i mojih brljotina. Čak sam našao i jednu malu dramu koju sam napisao tijekom jednog dosadnog sata, kako za to vrijeme aktualan Kutle štanca svoje firme po čitavoj zemlji. Ali našao sam i jednu poruku, zanimljivu i sjetnu, staru nekih pet godina. Napisala ju je jedna Lana.
Sinke slušaj,
Žao mi je što ti pišem ovako na komadu papira, ali nekako nisam sposobna reći ti ovo u lice. Jednostavno, bojim se da bi me ti razoružao nekim svojim provjerenim metodama koje su me već toliko puta razoružale i kojima se ni profesori ne mogu oduprijeti. Žao mi je što nisam došla na dogovoren sastanak. Svejedno je što kažem za ispriku jer ti ionako znaš da sam se prestrašila. Htjela sam ti samo reći da , iako znam da ovo nije fer, za mene je ovo jedini način da ti kažem što mislim a da me ti ne prekineš u mom naumu. Sinke, ne mogu više. Puno sam razmišljala ali jednostavno je krenulo prebrzo. I ti i ja smo tome krivi, ali ne pitaj me tko je više. U ovakvim stvarima nema neke kvantitete krivice. Ja ne mogu ići u ovo jer nisam spremna za tebe, Sinke. Ti nisi nikakva velika muškarčina, nisi nikakav macho tip, ali nekad, neke stvari koje činiš, možda i nesvjesno, jako utječu na mene i na neke druge ljude. Ti cijelo vrijeme šutiš u svojoj usamljenosti, ali onda, kad zagusti, kao da izroniš i kažeš profesorici da misliš da Ivanova zadaćnica nije zaslužila jedinicu jer je kvalitetnija od većine ostalih. Ja to ne razumijem, ali nakon toga sam te pratila. I da- zaljubila se u tebe. Bio si previše prkosan i previše samouvjeren da bih te samo doživljavala kao nekog privlačnog u seksualnom smislu. Ali sad, nakon toliko vremena i toliko riječi- ja znam da ja ne mogu bez tebe. Dotakao si neke dijelove mene svojim riječima i svojim postupcima koji su me zatekli, i poput neke nezaustavljive bujice preletio svaku barikadu mojeg razuma. Čak i kada si onog dana nasrnuo na onog dečka koji je tukao malog Roma, čak i kad si dobio te batine imao si nekakvu herojsku gracioznost u sebi. S tim razbijenim nosom i krvavim točkicama na bijeloj košulji izgledao si tako krhko ali odlučno. Kad si još rekao
« Dobio sam šore, ali bar je cigo pobjegao » htjela sam te zagrliti i svojim poljupcima izbrisati tu drhtavost koju si imao u glasu. Tvoji prijatelji su ti se smijali, ali nije bilo cure koja nije za to čula a da nije pomislila da si heroj, makar i heroj ulice. Držala sam te tog dana za ramena i nježno ljubila, i činilo mi se kao da nema atoma u svemiru koji nije sretan jer smo ti i ja ispod tog drveta na Strossmayerovom šetalištu, s krvavim maramicama u rukama i šarenim bilježnicama koje su pale s klupe dok se usnama prelijevao naš prvi poljubac. I iako je bilo teško tada zamisliti sve što će tek slijediti, mislila sam da sam došla na svoje. Znaš i sam da sam provela toliko prekrasnih dana uz tebe. Nekad bi radio budalu od sebe, rekao nešto što si odmah žalio a da to nisi htio priznati. A opet, kad si preko cijelog zidića škole napisao grafit « Lana, markiram zadnji sat srijedom radi tebe » i kada te ni ukori nisu mogli zaustaviti da to i napraviš, shvatila sam da u životu imam nekog posebnog. Ti si bio moj lovac na zmajeve, vitez na bijelom konju koji mi je pokazao da bajke postoje i da je i u životu maturantice moguć nekakav čudan, neuhvatljiv osjećaj stvarnosti. Ali nažalost, stvarnosti koja postoji samo uz tebe i ljude poput tebe, Sinke. Sinke, ja ne mogu u tom svijetu živjeti. Premlada sam da vjerujem u njega. Previše sam željna ovog života, ovih svakodnevnih previranja i potrage za samom sobom. Željna pizza i Coca-Cole. Nisam spremna skočiti za tobom, Sinke. Ti nisi dečko na kojeg se mogu priviknuti, na tebe ne mogu računati da ćeš živjeti pored mene, u mom svijetu. Sinke, ljudi poput tebe postoje, ali možda uz vas jednako pate i ljudi koji su pored vas. Ja nisam spremna biti luda kao ti. Tvoja ljubav je prevelika za rupe koje očekujem da mi partner popuni. Sinke, moraš me razumjeti. Ja nisam spremna za dečka koji svaki dan pošalje jednu poruku preko mobitela samo da kaže « Volim te, ali nećemo više jesti luk prije ljubljenja. » Ti moraš živjeti u svom svijetu, a ja u svom. Ti moraš biti Sinke, a ja moram biti Lana. Ja moram ići potražiti nekog dečka koji paše u nekom opisu iz ženskog časopisa. Nekog tipa kojeg se može do kraja protumačiti, ne nekog čudnog viteza. Nekog koji kao da je ispao iz neke stare prašnjave knjige. Znam, Sinke. Uzela sam komadić tvojeg srca. Oprosti. Sad kad znam da ga imam kod sebe, i kad znam da ljudi poput tebe postoje, mogu ići dalje u svom životu. S tim znanjem o pravim životnim vrijednostima znam da svi možemo živjeti kao likovi iz filma «Don Juan» s Johnny Deppom. Znam da si žrtva, ali mogli bi smo biti svi. Nemoj me više zvati. Dopusti da završi ovako lijepo kao što je i počelo, kad su kapi krvi na bijeloj majci bile vrele popu ljubavi koja se rodila.
Lana
Baš me je ganulo. Ja tako valjda djelujem na ljude. Naravno, većina toga što je napisala malo je zamorna patetika koju nitko normalan ne bi shvatio ozbiljno. Kao da ja nemam svoje probleme, i kao da ne krvarim kad se posiječem. I te batine, uopće nisam dobio batine, nego sam razbio tipa do kraja. Tip je bježao kao nekakav mufljuz. A košulja je imala crveni uzorak mrlje. Da. I tako. Mogao sam je nazvati, znao sam njen broj. Ali nisam želio jer bi bilo jako napeto. I ona bi to možda teško podnijela.
Možda bi čak mislila da pokušavam.... povrijediti je naslađivanjem. Nakon tog njenog pisma nismo se dvije godine razgovarali. Nitko normalan ne bi nakon ove poruke pod klupom u srednjoj školi ostavio stvari na tome. Čak ni ja od 19 godina. Kako bi se moglo išta pametno reći nakon svega toga? Na kraju krajeva, ne mogu je nazvati jer nemamo o čemu pričati. Lana se prije nekoliko mjeseci razvela od svojeg supruga. Bili su dvije godine zajedno. Ima bebu. Razvela se nakon što je po peti put završila u bolnici jer ju je muž tako prebio da je imala dva puknuta rebra. U bolnici je vrištala u krevetu svome tati «Ja ga volim tata, nemoj mi ga dirat, ja ga volim, tata!» I što bih ja sad trebao njoj? Zašto je nazvati?
A ima i jedna druga stvar. Kodeks, neke vrste. Postoji jedno relativno pravilo Lovaca na zmajeve. Mnogi ga ljudi kritiziraju jer ga smatraju preradikalnim.
Pravilo glasi «Ne lovi zmaja od princeze u koju si zaljubljen. Jer ne znaš što je najbolje za nju.» Nisam zaljubljen u nju. Ipak, sjetim se ponekad te košulje s crvenim mrljastim šarama, Stross-a, drveća i bilježnica na klupi. I znam da nisam najbolji Lovac na zmajeve za nju.
Gdje je taj Wings? I kad ću konačno prestat bit narančasta mačka?
Post je objavljen 09.02.2006. u 22:38 sati.