Marketing
kako sam mogao živjeti bez staccata ?
 | Tog jutra John je od naših tijela složio kristalnu rešetku. Raširili smo se po cijeloj dvorani u pravilnim razmacima. Predvodnik u svakom redu je definirao pokret a ostali su ga slijedili. Nakon četiri takta okret u desno i novi predvodnik definira novi pokret ... te staccato pokrete smo radili jedno pola sata ako ne i više. Jučer, prvog dana radionice, doživio sam totalni kolaps sistema za navođenje mojih udova i izgubio osjećaj za kretanje. Bilo je previše komplicirano, niti jedan zvuk, niti jednu notu koja mi je odzvanjala u ušima nisam bio u stanju pretvoriti u pokret. |
| Inercija tijela, emocija i uma dovodila me do ludila. Najbliži opis mog stanja bio bi -- totalna nemoć, nemoć koja je boljela a ja sam plesao tu bol. Dolazila mi je želja da sam sebe počnem jesti, počev od stopala, za svaki slučaj to je sigurnije nego početi od glave jer ostavlja mogućnost da se predomislim u nekom trenutku. I nemoć je rasla svaki put kada bih pogledao ostale plesače kako osvajaju prostor oko sebe s lakoćom i bezbrižnošću. Odlučio sam žmiriti ... grrrrr. Staccato smo uvježbavali cijeli dan. Osvajali smo prostor dvorane u redovima, probijali se kroz imaginarnu đunglu u stalnom oprezu. Plesali u parovima razgovarajući tijelima, objašnjavali svoje odluke, stavove i definirali vlastite granice. Fizički kontakt očima je neobično važan, pokret jednog plesača se pretače i transformira u pokretu njegovog partnera i vraća opet natrag u valovima svaki puta sve snažniji i sve jasniji. Jučerašnja nemoć topila se u svakom novom pokretu, u svakom novom pogledu, u svakoj novoj kapljici znoja. Svoje atome i kromosome poredao sam u kristalnu rešetku da se usklade. Nisu imali izbora, staccato je ukorio svako zrnce koje je imalo namjeru izvoditi nešto drugo. Posljednji ples tog dana je bio izrazito lirski. Više nisam bio plesač koji pleše već ples koji pleše mene ... suze su krenule bez najave, a usne nisu shvaćale je li slanoća suznata ili znojna. Muzika je prestala a ja sam i dalje osvajao prostor ... svoj vlastiti ... Marina je stajala kraj mene i promatrala me. - Imam želju zagrliti te - prozbori ona kad sam otvorio oči. - I, što čekaš? - odvratih. Dugo dugo smo još stajali usred plesne dvorane i plesali u vlastitim suzama. | |
Post je objavljen 10.02.2006. u 15:32 sati.