Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Želim ući u tvoju nutrinu,
pogledati okolo,
udahnuti te kao dah.
-Odlazi- govori kamen.-
Ja sam nepropusno zatvoren.
Čak razbijeni na dijelove
bit ćemo nepropusno zatvoreni,
Čak zarobljeni u pijesak
nećemo nikome otvoriti.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Dolazim iz čiste znatiželje.
Život je njoj jedina prilika.
Namjeravam prošetati po tvome dvorcu,
A zatim još posjetiti list i kap vode.
Za sve to nemam mnogo vremena.
Moja bi te smrtnost morala tronuti.
-Ja sam od kamena- kaže kamen-
I neizostavno moram sačuvati ozbiljnost.
Idi odavde.
Nemam mišića za smijeh.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Čula sam da su u tebi velike puste dvorane,
ni od koga viđene, utaman lijepe,
mukle, bez jeke čijih god koraka.
Priznaj da o tome ne znaš mnogo.
-Velike i puste dvorane- kaže kamen-
ali u njima nema mjesta.
Lijepe, možda, ali izvan ukusa
tvojih ubogih čula.
Možeš me prepoznati, upoznat me nikad nećeš.
Čitavom sam površinom tebi okrenut,
a čitavom nutrinom ležim okrenut od tebe.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Ne tražim u tebi skrovište za vječnost.
Nisam nesretna.
Nisam beskućnica.
Moj je svijet vrijedan povratka.
Ući ću i izaći praznih ruku.
a u dokaz da sam zaista bila prisutna
neću predočiti ništa osim riječi,
u koje nitko neće povjerovati.
-Nećeš ući- kaže kamen.-
Nedostaje ti čulo udjela.
Nijedno ti čulo ne može zamijeniti čulo udjela.
Čak ni vid izoštren do sveviđenja
neće ti ništa pomoći bez čula udjela.
Ne možeš ući, imaš tek ćuh toga čula,
tek njegov zametak, maštu.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Ne mogu čekati dvije tisuće vjekova
da uđem pod tvoj krov.
-Ako mi ne vjeruješ- kaže kamen-
obrati se listu, reći će isto što ja.
vodenoj kapi, reći će isto što list.
Najzad upitaj vlas s vlastite glave.
Smijeh me razdire, smijeh, ogroman smijeh,
kojim se ne umijem smijati.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
-Nemam vrata- kaže kamen.
Vislava Šimborska
Post je objavljen 09.02.2006. u 19:26 sati.