Sve je počelo prije nekoliko godina kad sam iz "dosade", odnosno želje da upoznam nekoga s kim ću jednom možda popitit i kavu, obzirom da sam bila totalni outsider bez ikog poznatog u Zagrebu, zamolila zakonitog da mi napravi jedan mali forum.
Danas je taj forum sve sam ne mali, nije samo forum nego je i portal...nismo više samo ja i MM nego i neki divni ljudi, nesebični i spremni na pomoć bez honorara...
Rađaju se neki novi, veliki projekti koji za sobom vuku i medije...
Ma ništa ja to ne kužim...
Popijem kavu s frendicom, njen frend nas poslika, pričamo o svemu i svačemu...a sutra ujutro u 6:30, dok sjedim na zahodu dobijem poruku: "mačko, predivni ste mi a članak je super, nadam se da će ovo pomoć i da će se nać netko tko će vam pomoć da Mama-mami živi i dalje"...
Pa još poruka, pa pozivi, pa starci koji se tope od ponosa, kume i prijateljice, poznati i malo manje poznati...javljaju se čak i oni s kojima ja nemam nikakve veze.
Ali ja i dalje to ne doživljavam...
Tiji je u vrtiću zvijezda, tete su članak izrezali i stavili na pano, svi ga ljube, grle...ni on ne kuži ništa osim da mu je slika u novinama :)
A to ga očito nimalo ne tangira jer je već navikao na svoje slike na blogu, forumu, u mailovima, na televiziji...ma moj mini star, što da kažem :)
Ne želim da mi to postane važno, da živim za dane kada će moja slika i/ili riječi izaći u novinama...živim za sad, za danas i za par ciljeva koje imam i moram ostvariti...kako bi svima skupa bilo bolje, lakše i sretnije.
A to, iako je često teško i nalijeće na mnogobrojne prepreke, ispunjava i daje snagu :)
I ako i dalje bude članaka, intervjua i slika...dabogda svi bili pozitivni i upješni :)
Post je objavljen 09.02.2006. u 18:28 sati.