Znate one kretenske sapunice tipa "Ljubav nema cijene","Ljubav jednog oca" i sl.??? Znate šta ja mislim o tome? Da to samo zatupljuje ljude, prikazuje žene kao slabiće, a muškarce kao neke macho tipove, mislim pa to je za mene prvenstveno vrijeđanje žena!!! Ali, moje feminističke prodike ćete čuti neki drugi put. Sad vam želim pričati o nečem drugom. Naime, jeste li ikada gledali neku romantičnu komediju u kojoj je neki savršeni dječak koji izgleda kao Bon Jovi, npr. bio savršen, i neka ono, zgodna cura je s njim stvorila neku baš savršenu ljubav ili šta ja znam već šta i oni su ono, sretni i zaljubljeni. I nakon što pogledam takav jedan kretenski film, osjećam se totalno prazno. Kao da je UISTINU moguće imati ono što oni imaju i ja zapravo žalim što to nemam. A moram priznati, nekad sam si i sama kriva za to. Ali samo NEKAD. Mislim, pa u nas uopće nema takvih muškaraca kao u onim filmovima. A baš zbog tih filmova povjerujem da oni postoje. A tako je slično i sa knjigama, kad čitam o nekom tko je totalno sexy, zaljubim se u njega i želim da stvarno postoji. To mi se dogodilo sa Holdenom Caulfieldom. On mi je ono, SAVRŠEN, i ja onda očekujem takvo nešto i u stvarnom životu. A ČINJENICA jest da toga jednostavno NEMA. Možda se to samo meni događa, zato jer sam ja tako prokleto ČUDNA, jer nekad mi se čini da stvarno jesam.
Ja sam zapravo užasno dvolična osoba. Otvoreno prezirem romantiku, i kad mi je XY rekao da me voli, znate što sam mu ja rekla? Rekla sam mu: „B... ti, ti nisi normalan!“ A zapravo, uistinu želim nekoga tko će biti u stanju reći takve stvari. Sa svime je tako, pravim se da mi nije stalo do nekih stvari, da me boli k... a zapravo gorim zbog tih stvari, sekiram se do ludila.
Ali mislim da me već dosta, mene i mojih gluposti. Još pročitajte jednu moju pjesmu, malo je šašava, ali se nešto kao rimuje. Iskreno, pjesma je prilično loša, ali nemam sad volje da nešto bolje objavljujem, ova jeftinjoza je dovoljna s obzirom na današnje raspoloženje.
Sjećanja, puno smijeha, i jedna suza
Pitam se gdje si sad, i da li te netko voli
Jer zima već pomalo odmiče, i znaš, to me boli.
Sjećaš li se nas još uvijek,
I reci mi, dal' kroz suze ili smijeh?
Sad znam, tad smo još djeca bili,
I baš zato, malene smo snove sanjali.
Bili smo tako iskreni i nevini,
Potpuno čisti, bili smo savršeni!
Ama baš nikad, se nismo pretvarali,
I sve što smo rekli, doista smo mislili.
Vjerovali smo u ljubav, nadu, san i smijeh,
Tad još nismo otkrili, što znači grijeh.
A sad, stojim na litici i gledam unatrag,
I želim da znaš, još uvijek si mi drag.
Ne kao ljubavnik, prijatelj i prazno obećanje,
Već kao čista uspomena, i lijepo sjećanje.
Oboje odrastamo, i gubimo se, svatko u mraku svom,
A ja čuvam ono malo djetinjstva, ljepote, pjesmom ovom.
I znaj sad, kad pada noć, i dolazi vrijeme muza,
Sa mnom su sjećanja, puno smijeha, i jedna suza.
Post je objavljen 09.02.2006. u 15:31 sati.