Marketing
Just you and me...
Naziv popularne pjesme mogao bi se uskoro odraziti na nasu malu redakciju odakle svi odlaze a koja je najveca, odnosno radi najvise posla, a.k.a. stranica a u kojoj bismo, kako je sve krenulo mogli ostati samo moj urednik i ja.
Prvo je otisao kolega koji je odlucio zavrsiti faks. Nemamo mu sta reci, ionako su vecina ljudi honorarci koji dolaze i odlaze kada god zele. Drugi kolega prijeti se otkazom zbog nedobivanja ugovora. Naime, u novinarstvu je nazalost odvratna situacija koja se tice ugovora. nedavno sam razgovarala s jednom novinarkom (cca. 31 godina) koja je sva sretna jer je prije dvije godine, nakon 8 godina crncenja, grbacenja i honorarcenja u jednom vodecom hrvatskom dnevniku, dobila ugovor na neodredjeno.
Ugovor na neodredjeno - koliko zeljena stvar. Znate ono, kad tek dodjete na posao, pa pocnete raditi, vasi se radovi sa vasim imenom prvi puta pojave u novinama koje citaju i drugi ljudi a ne samo clanovi KUD Stakorovec...eh, tada vam nisu vazni ni novac, ni nista...samo tekst koji vasa majka ponosno pokazuje svima s kojima dodje u kontakt (da, i teti u ducanu).
Onda krene real business, pisete sve cesce i cesce, pocinje kapati prva sica koju odusevljeno nazivate placom (iako je slicnija tjednom prihodu prosjecne etiopijske obitelji), a prijatelji tu i tamo iz pijeteta spomenu, kako su procitali clanak i kako je bas, eto fini.
Onda se zaposlite, po autorskom ugovoru naravno. Pisete ko ludi, ostajete na poslu do kasno u noc, vracate se ujutro kao da ste bili na postenoj pijanki i sretni ste jer, ono...nasli ste posao, toliko ljudi ne radi....
Kasnije vam postane jasno da te kasnonocne lose utjecu na vas ten, da ste poceli grist nokte nakon deset godina odvikavanja, da ste postali cangrizava i nikakva osoba. Pa trazite dalje, pa sve ispocetka....
Ma ljudi moji, kome se to da???
Ovaj mini feljtoncic nije prica o mojoj ultrafabulous, fantastic, everybody would want it, I'm so rich Paris Hilton can wipe my ass, karijeri (pustite me da sanjam)...ovo je prica o zivotu svakog mladog covjeka koji krece s poslovima. Da sam pricala o medicinarima, pricala bi o godinu dana volontiranja po kojekakvim smrdljivim bolnickim podrumima gdje se cistacice deru na tebe a medicinske sestre ti objasnjavaju kako se koristi pisaca masina (jer ste vi dijete Microsoft generacije, ofcourse). Da sam pricala o ljudima koji izlete s Fer-a pricala bi o dugorocnim iskoristavanjima od strane velikih tehno konglomerata koji te nakon par godina slanja po svjetskim prcijama odbace ko krpu i zamosle novog mladog, perspektivnog - Ferovca dakako. Pa ide Jovo nanovo. Da sam pricala o ekipi s prava ili nedajboze filozofskog, ovaj bi blog poprimio karakterisitike nocne more u ulici Brijestova stoga stajem...u pravi trenutak...
Good luck to us all!!!
Toliko zeljeni:
Post je objavljen 09.02.2006. u 14:13 sati.