U jučerašnjem i prekjučerašnjem Večernjem listu objavljena su dva teksta o jeziku, "Treba li se preplašiti nasmrt ili na smrt?" i "Hrvatski i srpski (ni)su jedno" Mirjane Jurišić. Još nisam pročitao današnje novine, ali postane li to uobičajena praksa - što dakako podržavam - napisat ću redak-dva i o fenomenima obrađenima u spomenutom dnevniku.
Onako uvodno (jer ne stignem proučiti cijeli problem), pisao bih "nasmrt", zato što je riječ o prilogu načina (mogli bismo koga pitati: Kako si se preplašio?), a ne o vezi prijedloga i imenice (ne postoji mogućnost da pitanje glasi: Na što si se preplašio?), i to je vrlo dobro uočio profesor Pranjković.
Isto tako, pišem "nažalost". Ali i "na posljetku". Zašto?
Leksemi se u hrvatskom jeziku pišu rastavljeno. To je prvo načelo. A drugo je da sastavljeno pisanje mora tvoriti novu riječ, koja je po vrsti drukčija. Time joj se, naravno, mijenja i značenje.
Teško da bi se veza prijedloga "na" i imenice "posljedak" (rezultat, učinak, plod) mogla nazvati prilogom. Jednostavno zato što je smisao isti, pisali sintagmu rastavljeno ili sastavljeno. A time se vraćamo na prvo načelo.
No što ćemo s primjerima poput "otprilike", ali i - "po prilici"? Taj gordijski čvor možemo presjeći prilično proizvoljno pa tako i Ladan piše "naposljetku", po vlastitu jezičnom osjećaju. Zato je u pravu i profesor Katičić kada kaže da je time stvoreno veliko područje nesigurnosti.
I što onda? Kako dalje? Priznajem, ne znam. Ali istražit ću koja su rješenja najbrojnija, a time - po nekoj logici - i najbolja.
Post je objavljen 09.02.2006. u 13:47 sati.