«Bože. Molim te… još samo to, i nikada te više ništa neću moliti… i ići ću svake nedjelje na misu… Samo mi to ispuni…»
Eto… jedna svakidašnja misao mnogih ljudi na svijetu…
Koliko je tek meni puta proletjela glavicom…
Tijekom čitavog mog života, gledajući me kako zamjenjujem pelene školskom torbom… osnovnu školu srednjom… tenisice visokim svjetlucavim štiklama… svoju prirodno smeđu kosu prekrivam plavim pramenovima… umjesto na misu odlazim u obližnji birc na nedjeljnu kavicu još uvijek mamurna od alkohola i ludih provoda… Bog se naslušao takvih mojih molbi i obećanja…
Eh, da… i vjerojatno ih je sve negdje zapisivao u neku malu bilježnicu, i smješkao se svakom novom obećanju koje je već unaprijed mogao spremiti u ladicu neispunjenih…
Valjda se nije previše ljutio… ionako to svi rade… obećavaju ono što nikada ne ispune samo da bi dobili ono što žele…
A što se dogodi kada jednom ispucamo sve te svoje želje i u maloj bilježnici nestane praznih stranica… kada je ladica neispunjenih obećanja toliko puna da ju i dobri stari Bog jedva zatvori…
Kada shvatiš da si svoje želje ispucao na stvari koji ustvari nisu bile dobre za tebe… koje uopće nisu bile vrijedne da moliš za njih…
Ne bih znala što se tada događa… Više nisam u tako dobrim odnosima sa gospodinom Bogom da bi mi on otkrio odgovor na to pitanje… Ustvari, čak ga se više niti ne usudim tražiti ništa…
Nemojte me krivo shvatiti… Vjerujem u njega… Znam da negdje gore piše u moju bilježnicu i pokušava nagurati još koje potrošeno obećanje u moju ladicu…
Jednostavno sam se okružila sa toliko ispraznih, totalno zemaljskih stvari u životu da imam osjećaj da nemam više šta pričati s njim…
Uostalom, sve ovo nije ni bitno…
Ja i Bog si u zadnje vrijeme baš nismo neki kompići… Bar se ja ne trudim da to budemo… Ne znam zašto… Valjda je to neka faza… Možda jednostavno odrastam…
Uostalom, niti to nije bitno…
Jučer sam legla u krevet i pokušavajući zaspati… okrećući se u krevetu… nekako mi je stalno dolazio u misli…
Ne Bog… nego on…
Samo on…
Rekoh Vam da nisam u dobrim odnosima s Bogom… Sjetim ga se samo kad trebam tražiti nešto… A njega? Njega se sjetim kada pomislim što bih to mogla tražiti… što mi to fali…
Uostalom, niti to nije bitno…
Svaki put kada bih okrenula glavu na jastuku, jedan davno zaboravljeni trenutak proveden s njim je doletio od nekuda i ja sam ga prevrtjela u glavi… ispočetka… pokušavajući se sjetiti svih detalja… nijanse njegovih očiju u tom trenutku… boje njegovog glasa… osjećaja njegove blizine… njegove ruke na mom ramenu…
I svaki puta kada bih se baš onako lijepo namjestila, Bog je lagano, sa svog oblačka, bacio na mene neko drugo maglovito sjećanje… koje sam ja grčevito pokušala rekonstruirati… oživjeti ga…
Gađajući me tim kapljicama prošlosti, koje su se padajući prema Zemlji povećavale i na kraju me udarale poput velikih zrna leda, Mr. God je bio odlučan u svojoj namjeri da za mene noćas neće biti spavanja…
Ne znam što je htio… ne znam zašto mi je to radio…
Što god htio od mene, natjerao me da ga toliko umorna od svega ponovo zatražim nešto…
Ovaj puta nisam zaželjela novu Barbiku, bolju ocjenu na sutrašnjem testu niti dobitak na Lotu…
Tražila sam ga samo jednu stvar…
Da zaboravim… nijansu njegovih očiju… boju njegovog glasa… činjenicu da mi beskrajno nedostaje… i da je jednom davno bio kraj mene…
Tražila sam samo da izbriše taj dio moje prošlosti iz sjećanja… da jednostavno baci sa tog svog oblačka nekoga tko će prerezati sve niti koje me vežu za njega…
Zar sam ga tražila tako puno?
Ovo nije još jedan moj hir… prohtjev razmažene djevojčice koja je navikla dobiti sve što poželi… želja koja će ispariti za tri dana…
Nisam ništa obećavala… znala sam da obećanje ionako neću ispuniti… kakvo god ono bilo…
Znam da Bog nije automat za željice… i znam da zaborav neće ispasti iz toga automata u plastičnoj kuglici…
Ali ipak se nadam…
Eto, Mr.God… Molim te javno…na internetu… da me pogodiš jednom velikom ciglom koja će me natjerati da zaboravim…
Ne tražim puno… Ja želim samo jednu ciglu…