Povijest je učiteljica života, tako kažu. Ja osobno baš u to ne vjerujem. Ne samo zato što većina modernih managera povijest prijezirno zanemaruje, već zato što današnji umovi ispižđeni (kako se pravilno piše: ispižđeni ili ispiždženi?) idejama koje vode materijalnom blagostanju, doduše najčešće samo njihovom, nisu u stanju interpretirati niti najjednostavnije poruke na ispravan način. I dok je moguće debatirati o tome što je ispravno a što nije i kako je sve to zapravo relativno, siguran sam da svatko od nas osjeća što valja.
Kad su Rusi 1815. došli do Pariza razjebavši konačno Napoleonovu Grande Armee, počelo je cuganje, prežderavanje i kurvanje čiji je račun nakon tri godine iz svog džepa platio Mihail Vorontsov, general koji je od 1815-1818 godine zapovijedao ruskim okupacionim snagama u Francuskoj. Cijena je bila oko pola milijuna rubalja, tada vrijednost desetak imanja veličine naših današnjih PIK-ova. Osramoćen ponašanjem vlastitih ljudi, čovjek je prodao sve što je imao i spao na prosjački štap sve do ženidbe s nekakvom poljskom princezom.
Vorontsov se pod Kutuzovim tukao s Napoleonovim generalima kod Borodina (100 km od Moskve koju je Napoleon ubrzo uzeo, ali ju je morao napustiti nakon tri tjedna jer su vojska i građani spalili tri četvrtine grada i odnijeli svu vatrogasnu opremu sa sobom, da im se nađe) gdje je od njegovih 4000 konjanika preživjelo tek 300, a i on sam je bio teško ranjen. Svejedno se živo marisao u svakoj sljedećoj bitci s Napoleonom (napomena autora: tada su generali jahali na čelu formacije s isukanim sabljama). Bitka kod Borodina je bila najveća bitka 19. stoljeća, nadmašena po broju sudionika i žrtava tek u 1. Svjetskom ratu. Obje strane su imale oko 140.000 vojnika, Rusi su furali 640 topova a Francuzi oko 570. Napoleon je trpio tešku prehladu tokom borbe koja mu je, po nekima, smetala u pravovremenom donošenju odluka (crisis management-u), pa je u početku zajebao i napao frontalno što je koštalo vremena i ljudi; izvukao se artiljerijom po kojoj je Grande Armee bila poznata i dan je završio neriješeno. Kad je Kutuzov preko noći prebrojao gubitke, zgrozio se te naredio povlačenje. Na obje strane je poginulo oko 15.000 ljudi (procjene jako variraju); neke kosture su identificirali tek 1980-ih godina jer su mrtvi ležali u rovovima u sedam slojeva. Nakon povlačenja iz Moskve, do prelaska u srednju Europu Napoleon je izgubio 2/3 ukupnog broja ljudi od gladi, zime i napada ruske vojske koja ih je pratila paralelnim putevima.
Da ne bi bilo da navijam samo za Ruse, Napoleon zapravo čitavo to vrijeme nije izgubio bitku - od Austerlitza preko Smolenska i Borodina, Leipziga i svih ostalih bitaka tokom povlačenja, napuštao je bitke u prekidima tokom noći samo radi brojčane premoći neprijatelja koji su stalno osvježavali svoje snage (tada su se bitke prekidale s mrakom). Nakon izgnanstva na Elbu, ponovo je skupio vojsku i harao Europom još 100 dana sve do Waterlooa, kojeg je također gotovo dobio. Jedan od njegovih generala, suludo hrabar Michel Ney, je svojom konjicom ganjao Wellingtonove ljude kao grešne duše, urlao je tražeći pojačanje od Napoleona (koji je kalkulirao s nekakvim rezervama) i tukao mačem po engleskim topovima od frustracije, jer je osvojio artiljerijske položaje ali nije mogao kurca protiv prebrojne pješadije koja se kretala zbijena u pravokutnike, što je predstavljalo nerješiv problem za konjicu. Neya su strijeljali 1815. radi "izdaje"; odbio je povez preko očiju i s otvorenim prijezirom prema čitavom svijetu zatražio da ga napucaju ravno u srce.
Ima li takvih danas, ja bih pod njima ponosno služio, doktore.
Post je objavljen 09.02.2006. u 09:43 sati.