Prvo, linkam Arhangela, jer je stvarno genijalan.
Odmah na početku da napomenem - nasilje, terorizam, ubojstvo i sve druge slične pojave - nisu ništa drugo nego đavolski čini koji ne mogu u razumna čovjeka naći razumijevanja. Ako bi netko poradi svojih uvjerenja, ipak, želio žrtvovati život - to je sasvim u redu. Ipak, taj život treba da bude vlastiti, i isključivo vlastiti.
Žao mi je da se događa nasilje u vezi protesta Muslimana zbog objave spornih karikatura proroka Muhameda. Žao mi je, jer baca ružnu sjenu na poštenu i, budimo realni, jedinu ispravnu namjeru u ovom slučaju - da brane ono što im je sveto i da ne dopuštaju da se pod pojmom slobode medija proguraju uvrede i blaćenja. Okupili su se posvud po svijetu, tisuće njih, vikali, nosili prosvjedne natpise, uglavnom ponašali se kao što se ljudi ponašaju kod svakog prosvjednog skupa. Naravno, da se u gomili od tisuću ili više ljudi uvijek nađe sedam-osam (ili sedamdeset) kretena koji će iskoristiti situaciju da bi, barem svojim lopovskim djelom, ako ne drukčije, došli u javnost. Ali, sama namjera je časna i plemenita - pokazati da, kao što se prosvjeduje protiv ubijanja životinja za pravljenje bundi ili iskorištavanja radnika, treba stati u obranu onog što smatraš svetim.
Muhamed je za Muslimane prorok. On je napisao Kuran, odn.ispisao ono što mu je Alah rekao. E sad, s obzirom da sam ja katoličko dijete, apsolutno mi je nemoguće usporediti Muhameda s bilo kojim svecem iz kršćanske religije. No, uzmimo da je po značaju Muhamed za Muslimane ono što je za katolike Djevica Marija. On je napisao Riječ, ona je rodila Riječ. Dakle, recimo da su donositelji Riječi.
Da ja sutra u nekim hrvatskim novinama vidim karikaturu Djevice Marije, zatvorila bih te novine, i ispila još jedan gutljaj kave i uzdahnula sa žaljenjem. To bi, manje-više, bila moja reakcija. I na to se više ne bih vraćala. Ne vjerujem da bi mi palo na pamet organizirati ikakav prosvjed, a i kad bi ga netko organizirao, vjerojatno ne bih otišla jer bih mislila - ionako je uzalud...ne da mi se...
Malo su me ova događanja natjerala da preispitam sebe.
Kakva bi mene karikatura natjerala da izađem na ulicu, odem na Trg i uzvikujem "slava Bogu"?
Odgovor - poražavajući.
Nema te karikature koja bi moju guzicu natjerala da izađem van, žrtvujem malo vremena i malo ponosa da prosvjedujem za čast Djevice Marije u našem društvu.
A navečer prije spavanja sklopit ću ruke i reći joj - zdravo, Marijo...
Kad mi bude teško, reći ću joj, pomozi mi, Marijo...
I sve u svemu, držat ću do njezine svetosti...u svoja četiri zida.
A znamo kako zovemo one koji tako žive.
Jasno mi je da iza ovih prosvjeda oko karikatura stoji i politika. I interesi.
I da je sva ova masa ljudi koja ovih dana prosvjeduje ustvari vrlo korisna moćnicima da vele onim drugim moćnicima - jebote kolko nas ima...
Ipak, jasna je stvar - ako moja svetinja meni nije sveta, ne mogu očekivati da će ona to biti drugome. I zato, ne samo da ima pravo od nje raditi karikaturu, nego sam i ja onda jedna velika karikatura.
Ne želim biti karikatura.
Ne preostaje mi ništa drugo, nego poraditi na tome.
Post je objavljen 09.02.2006. u 13:09 sati.