Ide mi na živce:
komp, uvijek (aarrgh, da mi nije nasušno potreban ubila bih ga, nekako)
rođaci, samim time što jesu rođaci kao i svi drugi rođaci
ja, samim time što sam ja, što me svrbi nos, što ne radim ništa pametno, što radim užasno puno stvari a ne radim zapravo gotovo ništa i moram se, želim se vidjeti s užasno puno ljudi a nemam vremena (kritično je kad počnem trčati po stanu a to je bilo jutros), što mi se javljaju obojica a ja ih ne želim, što nikoga ne želim ili ne znam koga želim a ako želim ne znam da li postoji a ako postoji ne znam je li mi nadohvat a i da je ne znam ima li to smisla a i da ima... whatever... Sanjala sam da sam s Anom u Berlinu, to sad nema veze sa svim ovim, da se ona vraća u Pariz a ja razmišljam da li da odem u Budimpeštu ili ne. Moram negdje otići, to ima veze s ovim, bilo je Beograd, Prag, Irska, Beč konstantno u ljeto i zimu. Jer ja sam skiiitnica, ne drži me mjesto... Kurac me ne drži.
što se nema gdje izaći van u regiji
Sviđa mi se:
što mi je mama rekla da voli samnom razgovarati (kulturologija!!)
što sam pročitala knjigu za 1 poslijepodne (aaah, duševni orgazam)
što imam 4 kvalitetne strane seminara
što sam gledala Gejšu (prekrasno) i Gosford Park (Kristen Scott Thomas i Clive Owen - zbunjena sam)
što su bili jučer Vlade i Barbara
Post je objavljen 08.02.2006. u 23:21 sati.