2003.
Moći se pogledati u ogledalo. To znači naviknuti se.
Otupljujem. Napokon.
Tako malo nedostaje, da bi smo bili sretni. I uvijek postoji to malo. Nemoguće da je to tako. Mislim, valjda imamo sve to za što mislimo stalno da nam nedostaje, a nismo toga svjesni. Što drugo?
Meni je san, ne znam, imati lijepu kuću, obitelj i voćnjak. U tome u miru uživati u proljetnom danu. I što, čim to ostvarim, ne privlači me to više na takav način, ili barem ne više svjesno, i automatski težim za nečim drugim.
Ta težnja, žudnja mi je fenomen. Ona je uvijek tu. Kao da je ona prva, očito da je, i ona traži razlog koji bi je opravdao. Slijepa volja? Ne znam.
Sanjao sam sinoć princip nade. Sanjao sam čovjeka. Sanjao sam čovjeka u podmornici koji traži izlaz iz nje. Gleda iznutra i ne može shvatiti da izlaza nema. Cijeli svoj život on će tražiti izlaz.
No netko negdje brine o njemu. Netko je dobro izolirao podmornicu da voda ne bi ušla i ugušila ga.
Netko negdje zna što je najbolje za tog čovjeka.
2004.
Čak i onda ove crtice i jesu dobre koliko ja smatram da su dobre, ne bi se nikada izborile za svoje mjesto u ovom pretrpanome svijetu. Zato, biti ću zadovoljan s time da se ovo samo0objavi i distribuira u količini da podijelim svojim prijateljima, poznanicima, i eto... nekome koga zanima.
POVEŽIMO SI TANKE NITI ILUZIJA.
... To mogu shvatiti i kao “... prenos moždanih impulsa iz amigdale u nekorteks...” i što? Time možemo zadovoljiti inteligenciju, ali bit ne otkrivamo. Bit nam ostaje nepoznata.
Instinkt mi ipak kaže da je to samo izraz.
RAZLOG ZA SVOJU EGZISTENCIJU TREBA NAĆI U SEBI SAMOME...
DIVNIH LI ESENCIJA!
Kakav prizvuk ima ta riječ? Taj pojam? Pojam koji često negiramo, a kad ga ne negiramo izgovaramo ga sa strahopoštovanjem. Kakve osjećaje u nama budi?
Otac? Konkurent? Saveznik?
Možda doista živi od našega straha? Od naše bijedne nemoći, izgubljenosti – iz nas.
Ako je to tako onda u tome vidim samo kočnicu, bijeg od odgovornosti. Naivnu čežnju za utjehom, podrškom.
I tko bi još – s dovoljno samopoštovanja – kleknuo?! I tko bi si dozvolio mazohizam?
Nužno je prerasti – ono što nazivamo “zlim”.
I potrebno je prevazići
pojam boga kakvim ga
Kršćani doživljavaju
Da bi doživjeli ...
Sutra je mrkva obješena ispred nas
Svi se oko mene “svrsishodno” ponašaju; smišljaju raznorazne svrhe da bi im kasnije postajale imperativima.
Svukud plaze SLIJEPE VOLJE. Grozim se!
Leibneiz s jedne strane, Schopenhauer s druge... – npr.
A zar svijet nije samo prazna knjiga što čeka da je ispišemo... našim...
iskustvima?
OVAJ JE SVIJET PRAZNA KNJIGA.
ISPIŠIMO JE LUKAVO!
Životinja koja misli da misli.
Nekada sam bio jedinstven, božji plod, moj je značaj bio ogroman.
Danas sam kemijski skup molekula zarobljen strogim fizikalnim zakonima.
- Nikad, ama baš nikad, nisam bio toliko omalovažavan; tako malen, tako beznačajan.
Uzevši u obzir da se s našim gotovo slijepim osjetilima istini ne možemo ni približiti, već su to (eventualno) samo izrazi, što mogu zaključiti?!
Tko nas trenutno vodi slijepe za ruku? I kuda?
Netko me je nekada volio...
Post je objavljen 08.02.2006. u 22:08 sati.