Ljeto/jesen 2002.
Crno postaje bijelo
Utapajući se u
Mladosti, jutru
Drsko se i hrabro
suprotstavljajući
- izvanjskome?
Udaljiti se, sabrati; i doživjeti
realno stanje stvari
Samim tim: pobijediti?
Moja je svijest
moja je volja
samo
slatki potok poroka
samo
prozirni sklad u neskladu
I moja je Strast
ono što jedino je
i uvijek – postojano
Došavši do dna, potpunoga slijepila, krajnosti skepticizma, bolnoj li (I BLUD) egzistencijalnoj svijesti.
Potoci, rijeke poroka.
(I BLUD) Prokleti stočar – gurajući nam volju, SLIJEPU volju, puneći nam testise njome.
Neka. Svoju ću bol projicirat u strast, užitak. Svoje ću testise praznit gospodaru u lice.
SVOJE ĆU TESTISE PRAZNIT GOSPODARU U LICE.
Upravo i ja «ostavljam Sizifa u podnožju planine». Bolna je (prečesto) svijest. I zanos je, neuroza je, i svijetlo je tada POSTOJANO, stvarno.
Katkad je bol slatka, katkad je svježa, tada je svijetla, ona je stvarna.
Ponekad i siva, tako prokleto siva.
Tako prokleto daleko od kuće. Tako prokleto dugo.
Neka.
Što vrelije – proživimo ovaj život, što rađa se tek na vrhu Sizifove planine.
Zaspati. Tko još želi zaspati? Vjerujući u nešto, (vjerujući u Izlaz).
«Nešto neugodno postaje nešto ugodno»
I u tom trenutku sve ima smisla.
Bol. Gdje prestaje bol – počinje smrt.
Ne samo sve želje, već i sav život proizlazi iz nedostatka.
Netko pati za jeseni
Majčinim zagrljajem
Netko pati za snivanjem
Toplim zagrljajem
Netko je i tada, hrabar
- u krivo vrijeme
Ili baš tada
Usprkos – prkosu, i navici!
Golema je utjeha
VJERA, u koju smo tako često
Po navici
Uljuljuškani
U miomirisu danas – pronalazim sutra
U predrasudi sutra – pronalazim strast, bol, ljubav i Jutro.
Jutro – se piše velikim slovom
Uzimam olovku u ruke, i pišem.
Pišem hrabro? Blefiram li? Zbunjen sam - ? Budan?
Zaglavio sam između dva slatka bremena. Upravo se tako osjećam.
Valjda je potrebno, valjda i najpotrebnije, biti iskren prema sebi.
Osjećaj koji te na početku plaši, kasnije ti godi. Možda i obratno?
Govorim o sebi. Preko sebe i o društvu.
Čovjek postaje imun na ljepote
- kojima je okružen svakodnevno
Ravno ispred mene je bilježnica. Pokraj nje je telefon. Tu je i limenka pive. Na stolu su još i svjetiljka, kup novina i knjiga, košarica s bonbonima i jabukom, cd-i, mali uredski pribor.
Volim vas sve.
Kad sam bio jako mali vjerovao sam u čuda. Kad sam bio malo veći «znao sam» da sve ima smisla, da je sve svrsishodno i da su «odrasli» - odrasli.
Danas vidim odvratno sivilo. Grozno slijepilo. Privid i sjenke.
Osjećaj.
Zar sam njihov rob?
Misao…
Prešućivati istinu – lažju
Izgovarati nasumce – svrsishodnosti
Živjeti za sutra
Neotopljiva santa leda
Upravo sam sada ovdje
Da bi mi slađe bilo – biti kući
Ugodni ambijent postojanosti
Jače, brže, brutalnije…
Nalazi li se smisao života isključivo u borbi, natjecanju, pobjedi
To boli! Krhkost naših individua, «duša».
Rađamo se za trenutak – zaboravljajući još sve – otprije
Tko se izbori – odustaje:
Ležeći gol u vatri
- sve ima smisla
U ugodnoj sobi, s čačkalicom u ustima
- čemu život?
Osjećaj je stvarniji, istinitiji, od zaključka proisteklog iz logike.
Okrenuh se prema suncu, što upravo obasja me, i rekoh mu: «Ne sad, dragi».
Od koliko su boli i straha sazdani zidovi ove kulture? Od koliko lucidne nade.
Ne treba mi to. Katkad mi zbilja ne treba.
Liježem u govna.
Post je objavljen 08.02.2006. u 22:05 sati.