Marketing
Days go by...
Yeei. Konačno novi post. Nije da ću nešt pametnog napisat ,ali eto , reda radi.
Neizmjerno mi je žao slike iz prošlog posta jer sad pada dolje , al kaj ćeš , život je takav , by by Neji ...
Bijadoh bolesna i ne iđoh jučer u školu . Nađoh pravi dan . Ispravila zadaćnicu ... dobidoh 4 ^^ I onda neko kaže da se prijetnje ne isplate ... jedan freak napiso genijalno ... nešt ko "Da sam vesela krtica" .Popljuvo pola razreda . Urnebes. Za neke ti je ljude jednostavno drago što si ih imao čast upouznati. Stara me bolesnu odvukla u shoping . XS Muka mi paklenih rekla je da ne idemo iz dučana dok ne kupim nešt . Ja naravo ponovo proklinjem činjenicu kaj sam niska iz jednostavnog razloga - ne mogu nositi odjeću s muškog odjela . A bilo je tako prokleto dobrih majci . I sad vi meni pričajte o jednakosti spolova . Iako ... moram priznat da se i dečki koji vole nosit žensku odjeću nalaze u neizmjerno goroj poziciji , al kaj bi im ja kad nemaju ukusa ^^
Kupidoh nešto zeleno ... izvukla ju je samo činjenica da ima snupija u kutu . I polukratke rukave tak da će bit nosivo i u kasno proljeće ... iako , da se mene pitam samo u tu majcu obućena komotno odma mogu stat i na neki čošak , al nosim uvjek nešt preko ^^
Jel bi to bilo sve ? Mislim da da . I dobila sam dva iz geografije i oču se plakat zbog toga :)
Sad ... drugi dio posta . Tuff part .
Znate onaj feeling ko da se dogodilo toliko puno toga , a istovremeno se nije dogodilo apsolutno ništa ? To bi bilo to . Događa se sve , ali ništa nije fizički ... idalje sjedim na istom mjesu i blejim u isti odlomak o sukobu Jurja Podjebarskog i Matijaša Korvina . ( zbilja su se tak zvali ^^ ) . Dobro ne baš taj . Recimo idući . Ostalo mi je još ... 20 - 30 stranica za naučiti . Imam rokove , pritisak ... ali ne. Nijedna sila svemira ne može mene , natjerati da budem ovdje , ništa me ne može zadržati ... a to je i kada nemam rokove . Samo je onda vrijeme tisuću puta sporije . Kazaljka se odbija pomicati i udara u tako sporom i otupljujućem ritmu ... ništa ...
Što ostaje od života kada je jedina prava stvar koju moraš učiniti ona koja te proždire iznutra ? Polako ali sigurno ... dio po dio ...
Nisam svoja . Nisam svoja več dugo vremena . A možda ... možda jesam . Ovo se trebalo dogoditi kad-tad . Pitanje je kako ću se nositi s time i priviknuti na nova pravila igre . U zadnje vrijeme ponovo slušam Tubular bellse . Uvjek se sjetim jedne izjave . Onda je još gore . Ali svejedno , nekako uz tu glazbu ... misli poprimaju stvarne oblike i lakše pronalazim smisao u uobičajenm smrdljivim čarapama koje mi se motaju po mozgu. A i život pomaže znate . Podrška ljudi . Pomaganje drugima . Razmišljanje o njima , a ne samo o sebi .
I tako nesvjesno sam nešto shvatila dok sam ohrabrivala jednu prijateljicu ... da mi nije žao . Doista nije . Drago mi je da sam imala takvu priliku ... ne dobiju ju svi . A i sama sam sebi dokazala stvari koje sam htjela i nikad se nisam odrekla svojih principa .
Činidoh greške , al ne radimo li ih svi ? Bila sam glupa - išta novog ? Ali nikad se nisam prodala . Dobro , ne baš u tom smislu . Al mislim da se prilično dobro odupirem komformističkim nagonima . A i uspjela sam distancirat ono što je u meni i ono što drugi misle da imaju . Ja sam samo tolko traljava s rjećima da sve što napišem zvući jeftino . Al ... riječi nisu poanta . Da se da zarobiti u rijeći , bilo bi bezvrijedno .
A ipak ... stojim na kolodvoru , s iritantnom žesnkom pored mene koja mi trubi o šumarstvu i buljim u tamu ... frustracija gori u meni ... slika razbijanja reklama ... osjećaj gibanja noge , kinatičke energije u njoj ... udarca i stakla koje leti na sva strane ... razbijam sva prokleta stakla ovoga svijeta ... a istovremeno svi unutarnji organi šapuću ... ućini nešto više , zašto samo stojiš? ućini nešto ... i na nekoliko minuta pomišljam , tako je . Sve ću ispraviti . I biti će dobro . I zamišljam kako će biti ... dok me neki sasvim nepozvani dio stvarnosti ne povuče nazad ... i ponovo sam na istom kolodvoru ... gledam bus koji slučajno ide za Zagreb i ponovo se raspadnem , jer znam ... nemam ja hrabrosti niti snage priznati istinu niti samoj sebi , niti drugima . U konačnici , tko bi ju mogao prihvatiti ? Ne ... ovako je bolje . Ovako je sigurnije . Ovako se mogu skrivati . Ovako ne postoji opasnost da se dogodi ono što želim .
Evo sada gledam u icq ... toliko blizu ... gledam u mobitel ... još bliže ... ali ne ću . Rasparat ću si svaki komadić osjećaja i ljudskosti i otići , otići tko zna kamo . Možda ... ne možda . Sigurno . Znam kamo ću otići . U još jedan dan praznine i očaja.
Post je objavljen 07.02.2006. u 20:21 sati.